Konavoska brda prostor su konavoske mudrosti i nisu za površne dohvate. Vile su tamo sakrile sve blago da se poigraju s prostim dušama. Na konavoskim brdima nema površne ljupkosti, ondje se pod nogama kotrlja kamen koji opojno miriše, a u odzvonu na okolnim stranama čuju se naši strahovi ili želje, ovisno od čega smo sazdani. Tamo su u jednostavnim, naoko nevažnim formama prikriveni vrijedni spomenici baštinskog. Isto tako, za površnog posjetitelja obična pustoš, a za one koji gledaju taj prostor postaje najljepši dio Eskulapova vrta s brojnim endemskim i drugim biljnim vrstama koje ne rastu nigdje drugo u Konavlima u tolikoj raznolikosti i s takvim karakterom.
Nakon skretanja s glavnog puta na usku cestu koja vodi prema zaseoku Jagnjilo, negdje na pola puta prolazimo kroz omanji stambeno-gospodarski kompleks. S lijeve strane, odmah uz put, nalazi se obnovljena kuća u kojoj se živi, a ispod nje ostatci su velikog života nekog prijašnjeg vremena. S desne strane velika je suhozidna građevina okruglog oblika koja je stradala u proširenju puta i čeka svoju obnovu. U svojoj prostosti ne privlači dovoljno da bi se razumjelo koliko je važan bio pčelinjak starosjediocima Konavoskih brda.
Velika okrugla suhozidina svojstvena sjajnim nekropolama ovdje je Baletinov janik, današnjim rječnikom pčelinjak. Njena svrha bila je čuvanje košnice od vjetra, meda od lakomih, a čelinju jubicu od popasa stoke koja je pasla po brdima.
U okruglom janiku pčele su se smještale u uljišta, stubline, rojnice, a kasnije i košnice. Stubline su bile okrugli, najčešće hrastovi ili murvini taci koje bi se sjekiricom izdublo. Kako su se pčele znale razrojiti u duplji trula drva, ljudi su to vidjeli kao prirodni održivi način pčelarenja. Kao poklopac bi se stavilo dasku, a kroz tak po sredini bi bio urezan križ i kroz njega smješteni drijenovi štapi. Med bi se vadio odozgo, s nožem zajedno s voskom sve do štapa. Jednako se vadio i med napravljen u uljištima od daske. U janiku su još bile rojnice, mali okrugli taci u kojima bi se započinjali novi rojevi pčela.
Pčele se roje u novo uljište kad se razvije više matica u jednom. Jedna matica će sa svojim pčelama napustiti košnicu, a da ne bi pobjegla u prirodu, u vrijeme kad se pčele roje postave se rojnice. Kako bi matica znala da je to mjesto za nju, rojnica ili mala stublina namazala bi se čelinjom jubicom ili bi se stavljala grana jubice na nju zagovarajući: Na jubicu majko! Isto tako, trljala bi se rukama i pušući kroz ruke u nju, zagovaralo bi se: U kuću čele, u kuću majko, śedoh ja, śedi ti, u kuću moje, u kuću! Pjevalo bi se, govorilo ili zviždalo da majka ne ode.
Tako se pčelinja ljubica, melisa, lat. Melissa officinalis našla u svodljivom obliku između čovjeka i meda, između matice i njene kuće, još od davnina. Jedna od predaja kaže kako je Melisa (grč. pčela) bila nimfa koja je spasila Zeusa od oca Kronosa, hraneći ga medom. Ljuti Kronos pretvorio je Melisu u crva, a Zeus ju je, nakon što je pobijedio oca, pretvorio u pčelu. Kasnije, na dan vjenčanja s Herom, darovao joj je i otrov da se obrani od kradljivaca, otrov koji bi i njoj presudio. Antički pisac i znanstvenik prvog stoljeća Plinije Stariji zapisuje o povijesnom korištenju matičnjaka u pčelarstvu, pa je glavna pčelinja biljka uvijek matičnjak, a kod nas i pod nazivom čelinja jubica. I prije njih, pčele i pčelarstvo spominjano je u Vedama.
Rimski pjesnik i pčelar Publije Ovidije Nazon zapisao je da se pčelarska oprema i košnica peru čajem matičnjaka te da će time pčele biti zdravije. Svakako, pčele i matičnjak jedno bez drugoga ne idu.
Matičnjak (čelinja jubica, pčelinja ljubica, pčelinja trava, čelinjak, medenka) trajnica je iz porodice usnatica (lat. Lamiacele). Listovi su joj jajasti, nazubljeni, lagano naborani i smješteni nasuprotno. Kad se protrljaju, osjeti se aroma limuna i zelene su boje. Zbog te arome koristila se kao začin svim jelima u nedostatku limuna. Aroma je najsnažnija prije cvjetanja, pa je berba za čaj ili začin najbolja prije cvjetanja. Cvjetovi se razvijaju u pazušcima gornjih listova kao kod brojnih drugih usnatica i najčešće su bijeli. Nauštrb arome, veće količine čaja može se dobiti ako se pusti biljku da procvjeta i tad ju se pobere. Takva se najčešće bere za prodaju pa njen miris koji podsjeća češće na sjeno umjesto na limun, razočara mnoge. Za domaću upotrebu najbolje ju je brati prije cvatnje i sušiti u cijelim listićima, ne rezati. Takva će zadržati najviše arome i ljekovitosti. Ne smješta se u metalne kutije, nego u tamnu pohranu u papirnoj ambalaži.
Njena ljekovitost je općepoznata. S njom se umiruju svi nemirni, otklanjaju glavobolje, smiruju nemirne bebe i djeca, a trudnicama je jedini sigurni napitak. Pomaže kod nesanice, stresa, histerije. Smiruje živčani sustav, a jača srce pa nam je nekako najpotrebnija danas za ovaj naš način života.
Po Konavlima raste samoniklo, na vlažnijim područjima Gornje bande, uz Konavočicu i drugdje, izmiješana s mrtvim koprivama te štićena od drače na rubu šume. Možete je presaditi reznicom, a možete i prikupiti sjeme sa suhe grančice i prenijeti je u svoj vrt. Tamo gdje je posadite, obnavljat će se iz godine u godinu ako joj mjesto odgovara, čak će u dobrim uvjetima postati invazivna. Svaki konavoski janik imao ju je posađenu da bi čuvala domaće pčele. I svaka konavoska kuća imala ju je u dijelu vrta kraj kuće gdje se čuvalo fine trave za uživanja i potrebe. Voli biti u suncu, ali isto treba malo hlada, pa uz međe janika ili u vrtovima u sjeni stabala nađe sve što treba. I Arapi i Karmelićanke i brojni travari odavali su joj najveće počasti i s njom liječili brojne tegobe. Miješajući je s ostalim biljkama pojačavali bi njenu snagu, a ona bi pojačavala djelovanje drugih biljaka.
Danas na Konavoskim brdima nema onih koji bi krali med, nema stoke toliko da bi svu jubicu popasla, a ni vjetra toliko koliko ga je bilo dok je stoka pasla po brdima. Najtužnije je što je i sve manje pčela. Svaki janik spomenik je suživota s prirodom na jednostavan i plodonosan način, mjesto gdje divlja priroda privremeno nađe dom, postane život i lijek. U Konavlima za pčele kažemo da umiru, a ne ugibaju jer im se obraćamo samo s poštovanjem. To nam je ostalo iz onog održivog vremena kad je svaka kuća imala janik, a čelinja je jubica rasla svugdje. Tada su ljudi više pjevali nego govorili, i sebi i pčelama.