Prije asfaltiranih i betoniranih prilaza kućama, voda je u kuće dolazila iz gustjerne ili iz živog izvora pokraj kuće, a ona upotrijebljena izlazila je iz kuće kroz pilo u ognjištu i kominu. Slobodnim padom namakala je dio vrta u koji bi se potom smjestile sve kući potrebne biljke koje su tražile malo više vlage. U Donjoj bandi tu su rasle naranče, pod njima rikula, rinje metvice i drugih biljina za lijeka i hrane. U tom vlažnijem dijelu okokuće držao se i hren ili renj, kren, relj, kako ga još nazivaju u Konavlima.
Hren (Armorarioa rusticana) je višegodišnja biljka iz porodice kupusnjača (Brassicaeceae). Stabljika je visoka i uspravna, šuplja i zadebljana, a na vrhu razgranata. Iz nje izlaze veliki glatki duguljasti i obli listovi sa snažnom srednjom žilom i vidljivom mrežom žila i s lica i s naličja. Nazubljeni su i s valovitim rubom, a na vlažnom i pogodnom tlu mogu narasti do metra dužine. Na vrhu stabljike razviju se grozdovi malih cvjetova bijele boje. sastoje se od čaške s četiri jajasta lapa i vjenčića s četiri bijele latice. Upravo je počeo cvjetati i u cvatu ostaje do srpnja. Korijen hrena zadebljani je mesnati razgranati podanak koji je izvana žute, a iznutra bijele boje. Osim što ga nalazimo samoniklog po jugoistočnoj Europi i Aziji, hren je rasprostranjen uzgojem po cijelom svijetu. Podnosi hladnoću i vrućinu, jedino treba nešto više vlage. Ako mu stanište odgovara, a ne vadi se, postaje invazivan.
Upotreba hrena dobro je poznata u povijesnim izvorima. Preporučuju ga Dioskorid, grčki liječnik (40. – 90. g. po. Kr.) i Plinije stariji, (23. – 79. g. po. Kr.), u srednjem vijeku se naveliko koristi, a spominjan je i kao obavezni stanovnik vrtova. Čak ga u svojim opisima vrtova spominju i američki predsjednici George Washington i Thomas Jefferson.
Hren se, a naročito njegov korijen, u Konavlima obilato koristio. Rastao je oko kuća, sam se razmnožavao i širio pa čak i između kamenja. Ako ga je trebalo negdje drugo presaditi, ujesen bi se narezali komadi korijena i zakopali u pogodno tlo. Već ranim proljećem mladice bi proklijale, a iste godine hren bi se mogao koristiti. Osim za lijek, u Konavlima je bio neizostavan dio svake svečane večere ili objeda. Servirao se uz meso, kao prilog, umak ili kako bi stari rekli konče. Dok je danas u pripremi hrena za prilog jelima obavezna ribana jabuka, u starija su se vremena konče od hrena pravile s vinom.
Grata se pri ognju jer onda neće doć suze na oči, stavi se u bijelo vino koje ima malo sladora, a boje da u tom vinu prevladava slador ne alkohol, neko stavi i cukara ili meda i onda se jede s pretilim debelim mesom. Svaka kuća je krena u stara vremena imala jer su bile debele svinje s debelim mesom pa je hren trebo vazda. Osim što se jeo s debelim svinjskim mesom, jeo se i s govedinom, obavezno ako su bile goveđe omudine, najdeblje goveđe meso.
Korijen hrena izuzetno je intenzivnog i oštrog okusa, a prilikom usitnjavanja djeluje iritabilno na sluznicu očiju. Kako bi se smanjilo iritabilno djelovanje, usitnjavanje bi se izvodilo uz otvorenu vatru. Danas domaćicama posluži upaljena i otvorena pećnica uz koju se priprema hren za prilog. Hren se vadio freški prema potrebi, u hladnijim danima češće za jelo, a tijekom cijele godine za lijek.
Njegovo ljekovito djelovanje nadaleko je poznato. Koriste se i listovi i podanak, ovisno o tegobama, najčešće za obloge i inhalacije, a naročito u kombinacijama s medom. Stučena relja zamjesana ostom, lišća od relja, kao obloge pri ognjici. Osim za skidanje temperature, stavljalo ga se pod nos za suzbijanje velikih upala sinusa. I u narodu i u literaturi je poznato njegovo antibakterijsko i protukancerogeno djelovanje hrena. Osim za sinuse, koristi se kod upale zuba, križobolje, reumatoidnog artritisa, raznih čireva i drugog. Bogatiji je C vitaminom nego naranče, pa je razumljivo da je delfijska proročica rekla Apolonu da je mjera hrena – mjera zlata. Preporučuje se redovita konzumacija jer podiže imunitet. Snažan je čistač organizma pa se koristi i za detoksikaciju tijela. Diuretik je, a osim toga njegovim pripravcima tretira se lice s aknama jer u isto vrijeme djeluje i protuupalno i protubakterijski. Oblozima od čistog hrena lako se iziritira koža, pa je preporučeno zaštiti obloženi dio nekim uljem.
Doznajemo da se danas naveliko koristi cijela biljka. Mlado lišće kao prilog u proljetnim salatama, a kuhane stabljike dio su povrtnih variva. Lijepi bijeli cvijet stavlja se u sirove miksane sokove. Pa, eto povoda da ovu nezahtjevnu biljku vratimo u svoje okućnice.
I za lijeka i za jelo i za podsjetnik na krijancu. Krijanca je u Konavlima fino ponašanje, fini odgoj koji se naročito prepoznaje za stolom prilikom jela. Pristojno je jesti male zalogaje, žvakati tiho i polako zatvorenih usta, naročito ne trpati brzo u sebe. U vremenima kad je svega bilo manje, kad nije bilo ni asfalta ni betona, kad se nije moglo dočekati vrijeme objeda ili večera, krijanca se posebno cijenila. U Konavoskom rječniku zabilježena je zgoda gdje je mladić, ne znajući što jede, navalio na hren, što je domaćica popratila komentarom: Sinko moj, hren ti se jede s krijancom!