Vlaho Bukovac i crtež

Upisavši se 1877. godine na Akademiju u Parizu, u klasu profesora Alexandrea Cabanela, nakon višegodišnjeg amaterskog slikarskog iskustva Vlaho Bukovac uviđa svoja slikarska ograničenja, ali i nedostatak crtačkog umijeća. Na prvoj godini svi su studenti, bilo učenici Cabanela, Geromea ili L’Allemanda, u kabinetu Antike zajedno crtali odljeve antičkih skulptura. Bukovac piše u autobiografiji Moj život:

Trećeg ili četvrtog dana došao Cabanel, da nam popravi crteže… – Cabanel se zagledao u moju studiju i odmah mu bi jasno, da sam samouk. Tad mi reče, da se okanim takvog posla, jer na taj način, da ne ću nikada pogoditi pravi karakter bilo kojega predmeta. Prstom mi pak ukaza crtež jednog drugoga. – “Onako valja! – reče, ali neka vas to ne žalosti, vi ćete se brzo tomu naučiti. Malo pomnje i iskrenosti i sve će dobro biti”.

Bukovac se uistinu posvetio ispravljanju tog nedostatka te je danima crtao prema gipsanim odljevima u kabinetu Antike. Pomno radeći, pa i ponavljajući iznova iste skice kako bi usavršio ruku, sasvim je savladao prostor i proporcije.

I eto, kad je moj profesor pregledavao moju šestu studiju ‘Glavu belvederskog Apola’, već sam mu u pravu žilu pogodio. – Zagledao se u moj nacrt, pa će naglas:
‘Ali to je dobro! – vrlo dobro! – ali vrlo, vrlo dobro!’

U crtanju je sve više napredovao, a kasnijim radom po modelu potpuno usavršava finu modelaciju motiva. U Kući Bukovac, iz tih prvih godina studija, čuva se nekoliko crteža Vlaha Bukovca rađenih u olovci i ugljenu: Autoportret, Studija satira po Praksitelu, Studije muškog akta.

Bukovac će u nekoliko rečenica zabilježiti svoje temeljne postulate o crtežu, a to znanje će prenijeti i na svoje učenike, kao i na kćeri koje je podučavao prije nego što će se upisati na Akademiju u Pragu:

Neprestana vježba u crtanju, pravi je pak put k savršenstvu. Sve se sastoji u tome, da sa par poteza izraziš pravi kret i značaj osobe ili stvari, a ostala izradba u boji tek je šala i igračka za pravog umjetnika. Crtanje je za slikara što i kosti za ljudsko tijelo, a da je tomu tako najbolji je dokaz, što su neki slabi koloristi bili uvršteni među najslavnije slikare. Jest, nacrt je temelj kiparskoga i slikarskoga umijeća. Blago onome, koji to s lakoćom svlada. On je majstor.

Da je crtanje temelj slikarstva, Bukovcu je rekao i češki slikar Jaroslav Čermák, kad ga je po dolasku u Pariz 1877. godine posjetio s Medom Pucićem. Naime, nadao se da će ga ovaj slikar primiti u svoj atelje na poduku, međutim zbog zdravstvenih razloga upravo će Čermák mladoga Bukovca uputiti profesoru Cabanelu i Akademiji te ga savjetovati da se usavrši u crtanju.

Upravo će mu ta dobro savladana vještina crtanja omogućiti dobro postavljanje položaja tijela, pokreta i proporcija te pomoći u brzom skiciranju u nekoliko poteza.

Prilikom promišljanja većih kompozicija, Bukovac će uvijek svoju ideju razvijati putem skica, uglavnom olovkom na manjim formatima papira, zanemarujući detalje i postavljajući tek prostornu kompoziciju buduće slike. Ponekad, kod skiciranja detalja neke slike, Bukovac će se minuciozno, ali opušteno baviti pokretom i modelacijom.

Skice olovkom za kompoziciju Karneval u Epidauru, od kojih se desetak čuva u Kući Bukovac, niz su izuzetnih portreta na kojima je Bukovac pokazao svu svoju crtačku umješnost. Ujedno su i nositelji umjetnikovih riječi da izraditi dobar portrait ne znači samo dobro vidjeti, već i razumjeti dušu onoga, koji pred tobom sjedi. I to se uistinu iščitava iz Bukovčevog djela, kako onih grandioznih portreta slikanih na platnu tako i ovih malih intimnih skica olovkom.