U prvom dijelu “Mlinovi na Ljutoj” (https://blog.migk.hr/2021/04/21/mlinovi-na-ljutoj-i-dio/) pisali smo o gradnji mlinova i njihovoj važnosti za Dubrovačku Republiku. Ovaj put fokusirat ćemo se na njihovo funkcioniranje i rad.
Cijene mljevenja u mlinovima Dubrovačke Republike bile su određene strogim pravilima, a za mljevenje se plaćao i državni porez. Mlinaru se plaćalo novcem, no novac se mogao nadomjestiti brašnom ili čim drugim. Mlinar nije smio mljeti gotovo nikome tko prije nije od lokalnog kneza dobio pismenu potvrdu da je platio državni porez. Naravno da su uvijek postojale iznimke, pa tako pismenu potvrdu nisu trebali zatražiti svećenici i časne jer su oni bili oslobođeni državnog poreza. No, bez obzira na porez, svakako je hvalevrijedna odredba koju je uveo župski knez da se siromasima po sniženoj cijeni plaća mljevenje, tako da je svatko imao mogućnost izrade brašna.
Što se tiče cijena poreza i procesa naplaćivanja, u Konavlima nemamo sačuvanih arhivskih podataka budući da je arhiv pridvorskog kneza u potpunosti izgorio u vrijeme rusko-crnogorske okupacije 1806. godine. Stoga se većina zaključaka oko tih procesa izvlači preko sačuvanih knjiga stonske kapetanije.
Nakon što je izmjereno žito i plaćen državni porez, žito se na mljevenje dovozilo konjskim ili volovskim zapregama. S obzirom na to da su mlinovi imali ograničen pristup, mlinari su koristili obrađeni volovski rog kako bi obavijestili kad je sljedeća osoba na redu, čime se ne bi stvarala gužva.
Sam proces mljevenja bio je sljedeći. Pri radu mlina žito se istresa u koš izrađen od tanjih dasaka u obliku zarubljene piramide koji je smješten iznad mlinskog kamena, a obješen je metalnim kukama o dvije okrugle gredice. Za regulaciju otjecanja žita služe vratašca, tj. daščica s rupom i okruglim dnom smještena pri dnu koša. U rupi je drveni klin s konopom spojen košem. Stezanjem i otpuštanjem klina regulira se otjecanje žita. Čagatalo, tj. kratko drvo, jednim krajem na mlinskom kamenu, a drugim, račvastim ispod daščice s okruglim dnom u otvoru koša pripomaže u istjecanju žita. Dok mlin radi, okreće se mlinski kamen koji protresa čagatalo, a ono protresa žito u košu koje pomalo pada u okno kamena.
Najvažniji dio mlina svakako je gornji mlinski kamen. Može biti sastavljen od jednog ili više komada kamena okovanih željeznim obručem. Po sredini mu se nalazi okno ili okrugli otvor kroz koji prolazi žito. Gornji mlinski kamen naliježe na donji i on je pri otvoru više isklesan kako bi zrnje lakše išlo prema obodu kamena gdje je trenje veće. Oko mlinskog kamena su komadi drva koji sprečavaju da se samljeveno brašno u većim količinama zadržava oko mlinskog kamena.
Mlinski kamen je nakon određenog broja sati rada trebalo natući. To se radilo tako da bi se valjugama i polugama okrenuo i fiksirao na kašun, nakon čega se alatkama od tvrdog željeza natucao. Po završenom postupku istim alatkama se okretao i vratio na prvotno mjesto, gdje je nastavio besprijekorno mljeti.
Nadodamo li na već sve spomenuto pogonski mehanizam i snagu vode, rezultat je dobitna kombinacija za proizvodnju brašna. Na mlinovima na Ljutoj Dubrovčani su sagradili sustav koji kaskadno, na devet razina dovodi vodu za pokretanje mlinova prije nego se vrati u rijeku, tako maksimalno iskorištavajući vodeni potencijal. U ljetnim, sušnim danima dio mlinova nije mogao raditi bez obzira na razrađeni sustav, no njihov bi se gubitak kompenzirao radom drugih mlinova.
Možete i sami zamisliti koliko je vremenski trebalo nekome iz udaljenijih konavoskih sela da prvo ode u Pridvorje platiti namet, potom do Ljute, gdje se čeka red te opet iz Ljute nazad u svoje selo. Proces je bio dugotrajan i naporan, ali rezultat je bio vlastito brašno, za koje bi danas mnogi bez razmišljanja ponovno potegnuli istim procesom.
Više o temi poslušajte na našem besplatnom audiovodiču: https://ljuta.vodic.hr/