Platna i sukna gotovo su sve što treba za odijevanje naroda. Oni u hladnijem području trebaju više sukna, oni u toplijem više platna. Nama iz umjerenog pojasa potrebno je i platno i sukno, jedno ispod drugog, ili pak jedno tijekom ljeta, a drugo tijekom zime. Sukno se proizvodilo uglavnom od vune ili kostrijeti, a platno od biljnih sirovina. Proizvodnja platna od lana, konoplje i pamuka i danas je u upotrebi iako se više ne radi o ručnoj, već industrijskoj proizvodnji.
Oskudice ovih sirovina u ruralnim su područjima bile česte. Nabavka je zahtijevala ili mogućnost kupovine ili vlasništva nad zemljom na koju se moglo sijati lan ili konoplju, što je opet značilo da je bilo više vlastite zemlje. Prvo se sije za jestit, a onda za oblačit. U svim ostalim slučajevima ljudi su pristupali samoniklom koje je ponuđeno iz okoliša. Samonikla biljna vrsta koja je prediva na Mediteranu je žukva ili brnistra. O njoj smo već pričali na blogu, no reći ćemo još koju o upotrebi žukve u proizvodnji vlakna.
Proizvodnja vlakana iz stabljike lana i konoplje koja je poznata na našem području uključuje cijeli niz posala, poznatih još od praslavenske tradicije do današnjih dana. Prvo se snopovi zrelih stabljika namaču, zatim se peru i suše, nakon čega se uklanja drvenasti dio (pozder). To se radi pomoću trlice i grebena. Nakon grebenanja dobiva se tzv. povijesmo, od kojeg se dalje proizvodi pređa putem vretena. S pređom se dalje tka i proizvodi tekstil.
Slično je i sa žukvom. Dok lan i konoplju srpom beremo kad se osuše u polju, žukva se bere još zelena, nakon što se razviju mahune. Izbojci se odrežu, vežu u snopiće i poravnaju na istu dužinu, nakon čega se močenje provodi uglavnom u moru. Nakon do četrdesetak dana močenja nabubrene stabljike valja izlupati trlicom ili o stijene dok se ne odvoje stabljikasti od vunastih dijelova. Od ovih vunastih se proizvodi vlakno na isti način kao s lanom. Do povijesma se dolazi čupkanjem i grebenanjem, a do pređe predenjem na vretenu.
Još se kod Grka, Rimljana i Kartažana žukvino vlakno po cijelom Mediteranu koristilo za proizvodnju konopa, mreža, torba, jedara, a s njom su pokrivali krovove. Manje se koristila za tekstil, samo u nestašicama tekstilnih sirovina i za vrijeme siromaštva. U antici je zabilježeno da se žukvu posebno uzgajalo. Površine pod žukvom zasijavale su se kao i ostala polja. Rimski agronom Columella bilježi i opisuje cijeli proces uzgoja. Vergilije donosi da se žukva sadila i kao živica. Njene su se grančice koristile kao materijal za vezanje vinove loze i drugih mladica.
Mi pak bilježimo korištenje grančica samo za nizanje smokava i veživanje pomadora. Poznato je da su stari kalafati koristili žukvino vlakno za šuperavanje drvenih brodova, graditelji za izradu zidova u kućama i kolibama, a koristila se i kao pokrivalo za krovove.
No, za dobivanje tekstila iz žukvene sirovine trebalo je pristupiti obradi. Tradicija obrade ove sirovine tinjala je na našim područjima sve do u 20. stoljeće. Nije zaboravljena, ali nije ni prerasla u nekakvu značajniju proizvodnju. Godine 1916. fra Andrija Rajković predlagao je vlastima da bi se narodno iskustvo s preradom brnistre moglo koristiti industrijski, čime bi se umanjila nestašica tekstila. No, od toga nije bilo većih projekata. Primjerice, u Italiji je veća industrijska proizvodnja žukvine pređe ipak porasla nakon embarga na uvoz za vrijeme rata u Etiopiji, kad se nije moglo uvoziti pamuk. Da je sirovine nedostajalo pokazuje nam i činjenica kako je u Dubrovačkom primorju još za vrijeme Austro-Ugarske žukvu skupljala i brala vojska. Vezivalo bi je se u snopiće koji su se odvozili u Italiju. Međutim, dobivanje tekstilnih sirovina iz žukve sredinom 20. stoljeća potpuno se ugasilo.
Na našoj strani obale šibenska okolica s otocima, kao i crnogorsko primorje, bili su kraj gdje se najviše prerađivala žukva. Alberto Fortis 1774. godine zapisuje da je na Murteru i drugdje po Dalmaciji obrada žukve najdraži zanat Betinjana. Spominje i uporabu vlakna za proizvodnju seljačke odjeće, vreća i konopa te naglašava da je gruba obrada, a ne sirovina, uzrok grubom proizvodu. I stari Dubrovčani su spominjali žukvin tekstil kao sirotinjsku robu, što je zabilježeno u izreci Čoban i u žukaču digne nos gdje se žukač odnosi na odijelo od žukvine tkanine.
Konavle su, za razliku od dalmatinskog škrtog krajolika, imale dovoljno polja za poljoprivrednu proizvodnju. Osim prehrambenih kultura zabilježeno je da se uzgajao lan i konoplja za platno, koje se koristilo u proizvodnji košulja. No, poznato je da su košulje izrađivane od žuvina vlakna. Tomu u prilog je još nekolicina primjeraka ženskih košulja koje se nalaze u Konavlima. Jedna od njih je iz zbirke obitelji Pržić te je bila izložena u Zavičajnom muzeju Konavala u sklopu izložbe o mrkom vezu. Premda joj je jedan dio zamijenjen industrijskim platnom, na ostatku je vidljiv veliki potencijal obrade žukvina vlakna.
Naime, druge žukvene košulje za koje znamo u Konavlima su grublje teksture i tamnije boje, pa i upućuju na sirotinjsku odjeću. Košulja s izložbe svečana je košulja s prišivenim svečanim mrkim vezom. Datira se u 19. stoljeće, iako obiteljska predaja smješta ovaj tekstilni predmet još ranije na vremenskoj lenti. Platno košulje je izbijeljeno, gotovo poput lanenog, što dodatno stvara dojam svečanog odijela.
Obje su žukvene ženske košulje koje su nam poznate iz sela Vitaljina. Na objema je svečani svilovez, što upućuje na korištenje žukvenog odijela i u svečanim prilikama. Je li to slučajnosti ili provenijencija upućuje na isključivost proizvodnje vlakna od žukve u ovome kraju, nije nam poznato. Vjerojatno je proizvodnja žukvena vlakna ovdje bila jednostavnija zbog blizine mora, a možda su ekonomske prilike ovog dijela Konavala pridonijele očuvanju. U svakom slučaju, selu Vitaljina možemo zahvaliti na još jednom obliku tekstilnog rukotvorstva Konavala.