Proljeće, ili u Konavlima pramajeće, već se naveliko osjeća. Ptice pjevaju, sve cvijeće, ne samo ono najhrabrije, počinje cvjetati, a po nebu se vide ždralovi koji prelijeću na sjever. Vraćaju se i druge ptice iz toplih krajeva, a najradosnija srca budemo kad nam se u stara gnijezda vrate lastavice. Voćke su u cvatu, a granje stabala naveliko pupa i deblja.
Taj snažni impuls prirode koja se budi i izlazi iz zemlje dolaskom Perzefone ili prolaskom Jurja, svakako je obilježavan u svim kulturama. Ipak je to buđenje znak da život nije stao i da svi imamo budućnost. Rimljani su početak proljeća tretirali kao početak nove godine, a starim Grcima se početkom proljeća Dioniz nanovo rađao. Slavenska božica proljeća Vesna, baš kao i indijska Vasanta, donosila je toplinu i rast biljaka i popravljala sve ono što je Morana kroz zimu uništila.
Ogledavajući u prirodi svoj mitološki svijet, tradicijski je čovjek sebi određivao mjeru. Prirodnim pojavama davana su antropomorfna obilježja kako bi ih se zatvorilo u obliku koji će čovjek prepoznavati i poštovati. To je ujedno postao živi kalendar, podsjetnik da je verak ili zeman za nešto učinjet. Tradicijskom čovjeku vezanom za prirodu bilo je jasno da se putuje rijekom nizvodno, a pješači obalom rijeke uzvodno. Tako kad svemir zove biljke na rast, sjeme mora već biti u zemlji. Proljeće je značilo opstanak.
Početak proljeća se, osim mitološki, očekuje meteorološki, a i astronomski. Meteorološki odnosno klimatološki početak je bliži mitološkom, to jest ovisi o snazi božice proljeća ili impulsu topline koji će nas pogoditi. Očekuje ga se od 1. ožujka do 31. svibnja prateći temperature, odnosno srednju dnevnu temperaturu. Meteorolozi nam tako znaju spominjati proljeće i prije 21. ožujka, a taj prvi dan svugdje je različit.
Astronomski početak proljeća precizniji je datum. On se određuje prema položaju Zemljine orbite u odnosu na Sunce. Kada Zemljina rotacijska os bude na 23,5 stupnjeva u odnosu na orbitu oko Sunca, zrake Sunca padaju na Zemlju tako da je noć gotovo jednako duga kao i dan. Jednakost bi bila preciznija da smo u vakuumu u kojemu nema zraka, a tako ni dodatnog prijenosa svjetlosti. U ovoj našoj atmosferi duljina noći i dana nije nikada potpuno precizna.
Tako od toga dana astronomski počinje proljeće. I svaki sljedeći dan donosi više svjetla. Nakon proljetne ravnodnevice sjeverna se polutka naginje prema Suncu, dani će rasti sve do solsticija u lipnju, kada ćemo imati najduži dan i najkraću noć u godini. I bit ćemo već dobro umorni od duga dana, rada i izloženosti suncu. Na putanji između najduže noći, najtamnijih i hladnih dana u prosincu do vrelog ljetnog suncostaja, proljetna je ravnodnevica skladna stanka, trenutak navještenja, onoga koji se porađa.
Baš zbog nastupanja ravnodnevice, astronomski se početak proljeća, za razliku od klimatološkog, događa u istom trenutku širom svijeta. Dani ravnodnevica ili ekvinocija događaju se dva puta godišnje, u proljetnom i jesenskom kruženju zemlje. I oni su jedina dva dana kad nam sunce izlazi točno na istoku, a pada u more točno na zapadu.
Ovo je također bio važan orijentir tradicijskom načinu života kao i starim kulturama. Svemirska kretanja i u dužinu dana u mnogim su se kulturama pretapali u arhitekturu ne bi li joj dali funkciju kalendara. Tako je svima važna ravnodnevica ostala upisana u brojnim arhitektonskim ostvarenjima po cijelom svijetu. Primjer za to je i Stonehenge. Konstruiran na jedinstven način, koristeći astronomski crtež u zoru proljetne ravnodnevice, Sunce u arhitekturi upisuje prvu jutarnju zraku nove im godine koja donosi posebnu snagu novog, čistog i dobrog.
Maje su u Meksiku izgradile piramidu (Chichen Itza) oko 1000. godine nove ere. Pozicionirana je u prostor baš poput kalendara, pa igra sunčeve svjetlosti na njoj signalizira početak godišnjih doba. Na primjer, na dan proljetne ravnodnevice izgleda kao da velika zmija klizi niz stepenice, što odgovara njihovom vjerovanju. Za Maje ovaj je dan bio dan povratka Sunčeve zmije.
Arhitektonska ostvarenja predmodernog doba koja su imala javnu funkciju gotovo uvijek su nosila u svojim arhitektonskim nacrtima odraz vremena i prostora u kojemu su se nalazili proizvodeći tako i druge funkcije ljudima koji su ih koristili. Ne samo u svijetu već i kod nas, i u gotovo svima su važnije točke suncostaji i ravnodnevice. Možda je najprecizniji primjer solarne arhitekture crkvica svetog Križa u Ninu iz 9. stoljeća.
Sagrađena je strogo po mjerama i upadnim zrakama sunca u pojedinim godišnjim dobima. Starim Hrvatima ona je bila poput sunčanog sata kojim su mjerili dane, mjesece i godišnja doba. Povijesnoumjetnička struka dugo je tumačila njene krive i nepravilne zidove kao nevješte gradnje lošijih graditelja.
Sve su seoske crkvice toga vremena nosile u sebi nebeski kod puno više nego one kojima su urbane matrice određivale prvotni oblik. Gradsko vrijeme odbrojavali su zvonici, a u krajoliku, na osamljenim crkvicama arhitektonska je izvedba mjerila dane i mjesece. Solarnom arhitekturom posebno bi bio obilježen i titular svetac. Na njegov bi se dan posebnim otvorom u zidu crkve osvijetlio njegov crkveni topos, slika ili skulptura.
Ravnodnevica je upisana i u smjeru Straduna i u Dioklecijanovoj palači, i u brojnim drugim graditeljskim djelima koja slave nebeski red, a služe ljudima. Povezanost čovjeka sa svojim okolišem pa i svojim svemirom zalog je podrške i zahvalnosti, a tako i pripadnosti jednoj velikoj prekrasnoj inteligenciji. Zato, sretan vam prvi dan proljeća!