Mahunarke (Fabaceae) su velika porodica biljaka kojih ima 730 rodova s 19 500 vrsta. Prepoznajemo ih po tipičnom cvijetu od pet sraslih lapova i vjenčićem od 5 slobodnih latica prema kojemu im je hrvatski naziv leptirnjače. Gornja latica je najveća i zove se zastavica (vexillum), one sa strane su krila (alae), a donje, često srasle, čine lađicu (carina). Listovi su naizmjenični i trolisni ili perasti, a plod je dugačka mahuna. Nalazimo ih posvuda, u Hrvatskoj je tristotinjak autohtonih vrsta, premda su nama najpoznatije one jestive: grah, bob i grašak.
Međutim, zastupljenost mahunarki u našem okolišu i životu puno je veća nego što mislimo. One su dobile svoj dan 2019. godine od kad se svakog 10. veljače obilježava kako bi se podigla svijest o ovoj održivoj vrsti koja se uklapa u programe UN-a, Ciljeve održivog razvoja do 2030. godine. Ukratko, zrna mahunarki imaju niži ugljični otisak od većine hrane jer im je potrebna mala količina gnojiva, imaju nizak vodeni otisak jer su prilagođene polusušnim uvjetima i mogu lakše podnijeti stres uzrokovan sušom – rekli bismo – hrana budućnosti!
Brojne su mahunarke po Konavlima samonikle, poput žukve, djeteline ili grahorine na ledinama. A od onih jestivih, veliki broj se uzgaja. Zabilježili smo kroz brojne razgovore s Konavljanima da su uzgajali razne vrste graha, leću, slanić, modulu ili sikiricu, bobicu, pa čak i soju. Međutim, bob je bio najzastupljeniji, čemu i svjedoče brojna kazivanja i izreke: Korizma uje polokala, bob pozobala ili Jeđi pope boba riba ti je voda. Bob je tradicijski u nas najzastupljenija vrsta, u nedoba je bio gotovo jedina hrana. A u istoj neimaštini kad za konje nije bilo boljega, davala se bobova slama. U Konavlima se bob naveliko sadio, jele su se mahune pod uje kad je mlad, a staroga se sušilo i njime punilo blanke, odnosno ostavljalo ga se za zimu.
Bob se jeo kuhan u menestrama, ali i lešo, sam: Kad bi išli kopat baštine, na koretu bi povezali dno od jednog rukava i nasuli ga kuhanim bobcima. Drugi bi obukli na se i tako pri sebi nosili užinu. Cijeli dan bi samo zobali to boba što smo imali… Ali, nije samo bob, nego i bobica i drugo sočivo. Bob se spominje i prije, u uredbama Republike, pa je tako bio obavezna hrana na galijama, a zabilježene su i odluke o nabavci kad bi ga nedostajalo. Suh se lako čuvao, pa je bio prava namirnica za napraviti zalihe za plovidbe ili u opsadama.
Ali, od boba ima još koristi u Konavlima (kao i u ostatku Dalmacije), što ga ističe od ostalih mahunarki, a to je da se sijo pod masline i tamo gdje je trebalo prihraniti zemlju.
Sve mahunarke fiksiraju dušik u tlu, a oplemenjivanje tla s dušikom presudno je za rast biljaka. (Upravo zbog toga se one ne prihranjuju dušičnim gnojivom.) Dušik je sastavni dio nukleinskih kiselina, amida, pigmenata i drugih spojeva koji su sastavni dio živih organizama, a za biljke je presudan. On utječe na fotosintezu, veličinu ploda i lisne površine, a regulira dužinu života lista. Dušik je čaroban element, povećava otpornost biljaka na raspone temperature i čini ih otpornima na bolesti i patogene jer utječe na metabolizam biljke od koje ovisi ishrana uzročnika bolesti, odnosno patogena.
On se lako gubi iz tla u plinovito stanje, a biljke ga najlakše koriste kad je u mineralnom obliku. Dok je današnjim poljoprivrednicima poznat kao mineralno dušično gnojivo pod nazivom Urea, Kan ili Sanitra, kojima se nerijetko preko mjere zasipa tlo, prije pojave proizvoda kemijske industrije dušik se u tlu zaustavljao, između ostalog, sadnjom mahunarki. Naime, najveća količina dušika u tlu rezultat je rada raznih mikroorganizama, veličinom prokariota koje mogu vezivati dušik iz atmosfere i graditi vlastitu organsku tvar.
Na korijenju mahunarki česte su nodule koje se sastoje od nakupljenih kvržičastih bakterija koje koriste šećer iz fotosinteze i proizvode amonijeve spojeve dušika. One u simbiozi s biljkom samu biljku opskrbljuju dušikom, a dušik biljke iz mineralnog oblika pretvaraju u organsku tvar kroz cijelu vegetaciju. Jednostavno rečeno, kad nedostaje dušika, biljka slabo raste. Tako u potrebi poticaja rasta biljaka, kad se pretjera s dušičnom prehranom, rezultat je produžena vegetacija i bujnost lišća nekih kultura koja izazove druge probleme. Uostalom, i tlo postaje preopterećeno nitratima, što nikako nije dobro. Starija generacija poljoprivrednika koja se uzdavala u ponudu iz vlastitog okoliša, a tako i drugim kulturama nije imala tih problema. Tu se koncentracija dušika u tlu nije nikad mogla toliko nagomilati da bi napravila kontraefekt.
Bob se tako obavezno sadio oko maslina, naročito na mjesta koja su iskrčena prije sadnje maslina. Usput budi rečeno, u Konavlima prije nije bio ovaj bob koji se danas sadi, s dugom mahunom. Konavle su poznavale malu mahunu boba s po tri zrna. Koji god bio, tlo je obogaćivao dušikom na kojemu su se gostile sljedeće i susjedne kulture.
Koliko dobar za tlo, toliko zdrav za ljude. Ako izostavimo soju i kikiriki koji kod nas nisu rasli, bob je proteinima najbogatija biljna vrsta koja raste na našem području. Osim proteinima, bogat je lecitinom, vitaminima skupine B, fosforom i željezom, pa se tako na njemu može kopat cijeli dan. Nije ni čudo da su se na njemu odgojile generacije dalmatinskog življa.
Osim mahunarki koje su jestive, kao prethodne kulture za poboljšanje tla siju se razne djeteline, lucerne, odnosno graorine. Na dolinama, kad se zaoru ili nakon što se pokose za životinje, nakon njih dolaze zahtjevnije kulture koje trebaju više dušičnog gnojiva.
Mahunarke svojom samoniklom pojavom ukazuju na stanje tla. Na mjestima gdje su se udomaćile, lako je zaključiti da je tlo plodno, ako ništa, ima dušika. Pa, stoga tamo gdje ih nema, najbolje je posaditi ih. A kad je o sadnji riječ, trenutak je zadnji za pobosti boba i bidža, grah ćemo kad se bude moglo golom guzicom sjedat na zemlji – što bi bi značilo kad se zemlja dovoljno ugrije. U to se vrijeme mladi bob već jede, na više načina; s mladim sirom, mlade mahune pod uje, mlado lišće na salatu, svakako, za zdravlje i snagu, da se može kopat i sadit, a i uživat. Kako je Vojnović spomenuo u svome djelu Na taraci u trenutku kad gospar Lukša pita Vuka Konavljanina je li večerao, a ovaj mu odgovara: Ko beg! Boba i kunac beškota!