Tradicija završnih poklada u Konavlima, od kojih ističemo one na Grudi, u Čilipima i Cavtatu, uključivala je velike karnevalske povorke, a centralno događanje je suđenje karnevalu, pokladnoj lutki te njeno spaljivanje. Tom završnom činu pokladnih zbivanja, kojim se ostvaruje katarza lokalne zajednice i očišćenje od prošlogodišnjih zala kao i priprema za nadolazeći sakralni korizmeni period, prethodilo je dramsko uprizorenje osude karnevala.
Glavna sastavnica suđenja javno je čitanje optužnice i oporuke odnosno ostavštine ili testamenta, podugačkih pokladnih tekstova čijim se sadržajem i šaljivim karakterom kritiziralo društvo, ali i pojedinci, najčešće lokalne zajednice. Tekstove je čitao sudac dok je karnevala služeći se verbalnim improvizacijama branio advokat, ali i njegova majka i žena odnosno udovica čineći sam događaj atraktivnijim i zabavnijim publici.
kraj 70-ih, početak 80-ih godina
Pokladne tekstove pisali su istaknuti pojedinci unutar karnevalskog odbora koji je ujedno i organizator cjelokupnog karnevala. Svake godine se sastavljala nova optužnica i testamenat u kojima se obično na šaljiv način priča što se kroz godinu dogodilo, a prikupljanju materijala odnosno ideja potrebnih za razvoj sadržaja tekstova mogli su sudjelovati svi raspoloženi mještani: uglavnom se to osmišljavalo kroz cijelu godinu i onda bi stavili kutije po ovijem prodavaonicama i tako da svi ljudi koji imaju nešto šaljivo i nešto da mogu ubacit anonimno da im se ne zna, da ne bi se neko naljutio.
Kutije su bile rasprostranjene po svim javnim prostorima: trgovinama, restoranima, brijačnicama, turističkim uredima i slično, a na sastancima karnevalskog odbora koje bi započeli održavati na tjednoj bazi i nekoliko mjeseci prije se prisjećalo dogodovština i kreirao se sadržaj da bude ironično, smiješno, da se to kroz smijeh reče. “Grijesi” pojedinaca i zajednice postaju točke optužnice protiv karnevala radi kojih će na kraju i biti spaljen te se i na humorističan način preoblikuju i postaju karnevalova ostavština.
Tekstovi su pisani većinom u stihovima s rimom, puni su poruge, satire i kritike te se njima ostvaruje društveni, osobni i politički odušak:
Kriv si za pljačku, šverc, primanje mita
Nas pučane nitko ništa ne pita
Neum nam je i dalje prava Meka
Što li nas još dalje čeka
Pdv nas pogodio naglo
Lisnice su svakim danom tanje
Škegro misli na svoj narod
I njegovo blagostanje
(Karneval u Čilipima 1998. godine)
80-e godine
Teme koje su zastupljene u pokladnim tekstovima često se tiču odnosa jedne zajednice prema drugoj bližoj zajednici, to jest podjele unutar šire lokalne zajednice kao što su odnosi Čilipi – Gruda, Donja banda – Gornja banda. Nadalje, prisutan je i odnos prema politici i osobito lokalnim političarima i strankama, prema lokalnim poduzetnicima, javnim osobama i tvrtkama:
Eto zbog kompromisa da ne bi bio lom
U Čilipima niknut će boćarski dom
A više su i zadnje ure
Da se dovrši obećani Dom kulture.
(Karneval u Čilipima 1998. godine)
Uključivanje političkih, državnih tema u pokladne tekstove najvećim dijelom se odnosi na poslijeratni period devedesetih godina 20. stoljeća. Naime, u bivšoj državi pokladni su tekstovi morali proći proces cenzure prije javnog čitanja, a nepoštivanje iste nosilo je ne baš bezazlene sankcije: Križali su, jesu, kako nijesu. Takav je bio sistem, takva je bila vlast, da je sve bilo podložno cenzuri. U komitet je išo taj testamenat sve da oni odobre, to je bila cenzura, to je moralo ić da oni što prekriže i to vraće se i onda mi to doradimo. Jedne godine neđe šezdesetih smo ih izigrali, mi smo poslali tekst tamo i oni su ga tamo cenzurirali, ispravljali što ja znam, i mi nijesmo to, nego smo pročitali naš onaj što je bio. I onda je to bila velika istraga, i udba i bilo blokirano sve, milicija i iduću godinu su nam zabranili karnevo.
karnevo u Čilipima
Uz društvene teme pokladni tekstovi su obrađivali i tabu-teme lokalne zajednice te su zadirali i u osobne živote pojedinaca, pa čak i u intimu: Onda bi svakoga nešto peknulo. Nekomu bi ostavio đevojku, nekomu kakvo imanje, kako bi se koga uhvatio. Ako se neko neđe oženio pa mu nešto pripalo. Premda su pokladni tekstovi većinom pisani u šaljivom tonu i izvođeni su u pokladnoj raspojasanoj slobodi te im je cilj nasmijati publiku, njihova kritička sastavnica nerijetko upućuje na stvarne probleme zajednice koji se javno mogu izreći tek na ovaj način, kroz humoristično folklorno predstavljanje koje ih simbolično rješava spaljivanjem lutke.