Mato Medović, poznatiji kao Celestin Medović (1857. – 1920.), značajni hrvatski slikar iz Kune na Pelješcu, Bukovčev je suvremenik i kolega. Premda su obojica proveli život slikajući i stvarajući ogromne zbirke, poznatiji su u širim krugovima preko svojih reprezentativnijih djela. Ako izuzmemo velike kompozicije, Bukovca će najvjerojatnije prepoznati po njegovim portretima, a Medovića po njegovom pejzažima.
Medović je slikarski opjevao Pelješac kako nitko do sada nije Konavle i to slikajući padine s vrijeskom. Peliška ili rćanska zemja svojoj škrtosti i vizurama prema malome i velikome moru s otocima dobila je sjaj koji je pronio kroz majstorska djela. Te pelješke padine crvenog vrijeska osvojile su svijet i udahnule takvom Pelješcu besmrtnost.
I planinski čubar (Saturea montana) i crveni vrijesak (Erica verticillata) u Konavlima narod naziva vrijeskom, premda se radi o posve drugim porodicama biljaka. Mi ih, osim po obliku i boji cvijeća, razlikujemo i mirisom. Crveni nema mirisa, a miris planinskog je neodoljiv, pa se među mlađima naziva i brdski origano. Uporaba bijelog vrijeska stoga je raznovrsnija za ljudsku prehranu i zdravlje, premda i crveni ima svoja ljekovita svojstva. Vjerojatno kako u Konavlima sve ono što miriše se čuje, a ako se čuje lijepo onda vaja, tako nikad nismo dublje propitivali svojstva crvenog vrijeska, ali bez njega nismo mogli.
Poznato je da su čajevi od rascvjetanih vrhova vrijeska korišteni za liječenje kašlja i smirivanje živaca, a vrijeskova mast za pomoć kod artritisa i reume, ali u Konavlima vrlo rijetko. Od starijih žena koje su skupljale bilje za čajeve uvijek je važan onaj planinski bijeli, a crvenoga izmiješaš malo s drugim travama da ga ima, neće ti naudit, ma ne vaja sam.
Međutim, njegova uporaba bila je češća u kući i oko nje, i to ne samo u Konavlima. Kako je crveni vrijes biljka koja je dobro rasprostranjena po Europi, tako su i drugdje poznata brojna korištenja u kućanstvu. Gotovo svugdje se od osušenog cvijeća radilo madrace, a duže grane umetale su se u okvire kreveta kako bi se stvorio podložak, nerijetko povisujući ga prema glavi. U 16. stoljeću George Buchanan (1506. – 1582.), škotski naučenjak, spominje vrijeskov krevet i donosi da je bolji od svakog drugog po udobnosti i po zdravlju, vjerovalo se da vraća snagu umornim živcima, tako da oni koji legnu uvečer nemoćni i umorni, ustanu ujutro puni snage i vedri.
Vrijeskova upotreba u praktične svrhe poznata je svuda gdje vrijes raste. Ako se ne kosi i pali redovito, davat će meke izbojke kojima se mogu puniti jastuci, podlošci, stavljati u staju životinjama i drugo, a ako se pali i kosi, onda se jako grana i dobra je za rašlje, grablje i metle. Vrijeskovim bi se snopovima melo i zaglađivalo zemlju nakon sijanja. I u Konavlima je prije sjerkovih metli na svakoj taraci bila metla od vrijeska kojom se melo. Korištenje u njihovoj izradi i u antici je bilo popularno, što dodatno potvrđuje latinsko ime kontinentalnog vrijeska Calluna vulgaris gdje Callunais, izvedeno iz grčke riječi znači četkati.
Za potpalu vatre u ognjištu ili špaheru nema boljeg od suhih vrijeskovih grana. Djevojke bi po konavoskom primorju brale vrijesa i donosile u balicama da se ima za naložit. Kao građevinski materijal koristio se u ispunama zidova i plafona između drvene konstrukcije.
Vrijesak se koristio u mnoge svrhe, kao gorivo, stočna hrane, građevinski materijal, za izradu ambalaže, pa čak i konopa.
Crveni vrijesak trajni je polugrm iz porodice vrijesova (Ericeae). Danas iz te porodice imamo na tržištu brojne kultivare koji se uzgajaju u loncima te krase balkone i okućnice. Podanak crvenog vrijesa razgranat je kao i stabljike koje narastu do 50 cm visine. Kora je sivosmeđa i raspucana uzdužno. Premda mu se uvijek divimo kao grmu izdaleka, vrijesak ima tamnozelene, sitne, mesnate, ovalne listiće poredane nasuprotno na tankim grančicama. Cvjetovi su sitni, zvonoliki i dok se potpuno ne otvore izgledaju kao kuglice skupljene u grozdaste cvatove. Raspoređeni su duž stabljike. Vrijesak cvjeta u bijeloj, raznim nijansama ružičaste do ljubičaste boje. Cvjetni vjenčić sastoji se od četiri latice koje su pri dnu srasle, a u njemu su jedan tučak i osam prašnika. Nježni cvjetovi rastu slobodno uz stabljiku.
Cvjetanje počinje krajem ljeta i traje sve do zime. Ako je zima vlažna, cvjetni grmovi posmeđe i takvi ostaju na padinama sve dok ih jaki vjetrovi ne otresu. Za vrijeme cvatnje ispaša su pčelama i uz bijeli planinski vrijesak o kojemu smo već pisali, hrana su na kojoj prezimljuju naše pčele.
Vrijesak raste čvrsto zbijen i može živjeti i do 40 godina. A može i više, ako je na Medovićevim slikama.