Lice Voguea

Vogue, američki modni mjesečnik, najpoznatiji je i najutjecajniji modni časopis na svijetu. Poznat je i kao modna Biblija i šampion ženskih modnih časopisa te ne čudi činjenica da je velika čast dospjeti u stranice Voguea.

To se upravo dogodilo našoj Luci Đuratović, koja je u ovaj časopis dospjela očaravši fotografa Adama Spencera Younga svojim karakterom, duhom i, naravno, konavoskom nošnjom. Tako je tete Luce postala lice Voguea, časopisa na čijim su stranicama bile Beyonce, Madonna, Naomi Campbell, Angelina Jolie, ali i Audrey Hepburn, Elizabeth Taylor, Greta Thunberg, kraljica Elizabeta II….

Život piše zanimljive priče, zar ne? A redci ove priče zabilježeni su zahvaljujući spomenutom britanskom fotografu hrvatskih korijena, inače specijaliziranom za portrete koji je ove fotografije snimio prije dvije godine u sklopu projekta Refleksija, u kojem je cilj fotografirati starije ljude i upitati ih za životni savjet.

Tete Luce je uz maslinu, simbol mudrosti i vječnosti, otkrila svoju tajnu sreće – zahvalnost i skromnost, ne uzimanje ičega zdravo za gotovo, a prema fotografijama mogli bismo zaključiti da njen savjet svakako vrijedi poslušati.

Danas 95-godišnja tete Luce jedna je od šačice Konavoki koje se nisu svukle, odnosno koje još uvijek nose konavosku nošnju svaki dan, čiju je posebnost očigledno prepoznao i fotograf Young, potom i Vogue, a isto to možemo uočiti i mi, domaći, koji smo navikli da je danas konavoska nošnja nešto što se nosi na Festi sv. Vlaha, u KUD-ovima i raznim predstavljanjima, kada svatko oblači ono najbolje iz kuće i kada se prezenta.

Međutim, treba podsjetiti da je konavoska nošnja bila obavezno odijelo svih žena do 2. svjetskog rata. Tek su od pedesetih godina prošlog stoljeća žene za svakodnevnu upotrebu polako prelaze na civilno odijelo, a naročito djeca i mlađe žene. Tako je većina žena u drugoj polovici 20. stoljeća konavosku nošnju oblačila samo za svečane prilike, za nedjeljne mise, važnije posjete, vjenčanja i druge svečanosti.

Radne verzije konavoske robe sve su se više izbacivale iz upotrebe. Osim nošnje za svečane prilike, u drugoj polovici 20. stoljeća čuvale su se i one koju su koristili za nastupe KUD-ova i ostale folklorne manifestacije. U nekoliko takvih društava izmijenile su se brojne generacije, a njihov primjerak odijela najčešće je bio oblik nošnje za boljega, za žene modrina, košulja, pregača i kapa zlatača, a za mladiće nerijetko samo gunjac na košulju i opasane gaće. Izbor veza nije informirao o statusu onoga tko ga nosi, a ni ostali dijelovi nošnje.

Folklorno oblačenje potisnulo je govor nošnje koji je bio vidljiv o vlasnici. Pošice, poše, a ni traverse, kao ni udovički vezovi i korotna nošnja više nisu imale svoj prostor pokazivanja. One su ostale na šačici onih žena koje su nakon Domovinskog rata ostale u svojoj nošnji kao i tete Luce, tete Mare, tete Jane i još neke druge Konavoke. Upravo na njima stoji spomen na sva ona stoljeća koja su iznjedrila nošnju koja priča. 

Mi još kratko imamo čast uživo vidjeti konavosku nošnju u svakidašnjem nošenju, a za buduće generacije ostaju ove fotografije, koje – vjerovali ili ne – upravo gleda cijeli svijet.