Trasu željezničke pruge, koja je od bosanskohercegovačke granice išla kroz Konavle u dužini od oko 35 km, karakterizira vrlo kvalitetna gradnja te je danas, zahvaljujući zahtjevnoj konfiguraciji terena i inženjerskim i arhitektonskim rješenjima njene prilagodbe terenu, izuzetan spomenik industrijske arhitekture. Iznimni konstruktivni, arhitektonski i infrastrukturni sklopovi ovu dionicu čine vrlo atraktivnim spomenikom graditeljskog nasljeđa.
Izgrađena prvenstveno zbog vojno-strateške važnosti kako bi najjužniju, tada austrijsku ratnu luku, smještenu u Bokokotorskom zaljevu, povezala sa središnjicom, mijenjanjem političkih prilika i državnih uređenja, postala je nositelj razvitka lokalne zajednice. Ovo uistinu remek-djelo inženjerske arhitekture danas je ravnopravan segment krajobraznog i povijesnog identiteta Konavala.
Izbor trase, koja je možda u svojim počecima i planirana da od Mihanića nastavi preko Pridvorja dalje prema istoku, izmijenjena je nakon što su inženjeri obišli teren i godinu dana pratili situaciju sa sezonskim potocima i vododerinama na planiranoj trasi. Kako stoji u Općenitoj opaski tehničkog izvješća, tlo u nastavku smjera iz Smrekova korita preko Mihanića put Debelog brijega od Zastolja unapredak isprekidano nebrojnijem vrelima i vodenijem tjekovima i popustljivo, te bi već prvo namještanje željeznica na njem prouzrokovalo nerazmjerno velikijeh troškova na velik broj znamenitijeh predmeta cestovoda i sjegurnosnijeh ragja; potonje izdelavanje pako ovijeh predmeta i čitavog željezničkog namještaja bilo bi zahtijevalo neprestano trošenje novaca i radnje, i sa svijem tijem ne bi se moglo računati na čvrstoću ili mirni promet.
Tako se kod stanice Mihanići pruga, kroz tunel prokopan u krškoj stijeni, zaokreće te se istom trasom nastavlja spuštati prema Zvekovici. Stanica Mihanići, što se tiče željezničke opreme, ali i zahtjevnosti trasiranja pruge ogledni je primjer arhitektonsko-inženjerskog umijeća. Ona je i prometni zaokret i vodena postaja, a sustav za opskrbu vodom te stanice teško da bi nadmašila i današnja tehnologija.
Priskrba vode zadava nešto poteškoća jer u pojedinim slučajevima, gdje bi se voda mogla dobaviti namještenijem normalno bunarima, voda se pokazuje neprikladna za pojenje samovozna kotla. Zato se kod svijeh vodenijeh postaja voda morala dovesti po putu vodovalja poduljijeh ili tlakom naravnijem ili šmrkom na tlak. – opisuje se u opisu projekta.
Za nabavu vode korištene za piće i poslovne svrhe postaje Mihanići, bio je projektiran složen sustav zajedničkoga korištenja nekoliko seoskih izvora: Smokovienac, Gostun i Lišica. Voda se sa spomenutih izvora zahvaćala u cisterne 3,0 m duge, 1,50 m široke, a 3,40 m visoke. Iz vrela se uzimalo samo onoliko vode koliko je bilo potrebno za željezničke svrhe dok je ostali dio slobodno otjecao.
Ti izvori bili su jednim širokim cijevnim kanalom spojeni međusobno, kao i s rezervoarom koji je u blizini izvora Lišica dograđen zgradi za parni stroj. Ta građevina s parnom pumpom, koju i danas Konavljani nazivaju pumpauz, služila je za otpravljanje vode u drugi rezervoar udaljen oko 1 km sjeverno. Rezervoar je bio na 204 m višoj nadmorskoj visini, zapadno od stanice Mihanići, zapremine 70 m³ (7 x 3 x 4), čvrstih zidova i krova nasutoga zemljom. Imao je dograđenu sobu sa zaliscima iz koje je vodio kanal do rezervoara kraj prijemne zgrade na samoj stanici.
Uz nekoliko tunela i standardne prateće arhitektonske infrastrukture ova postaja bila je opremljena i sistemom stražarnica, od kojih je najimpozantnija ona na samom ulasku u zaokretni tunel. Izgrađena je kao mala utvrda s dvjema kulama kružnoga presjeka na dijagonalnim uglovima, s puškarnicama, pancirnim vratima i prozorima.
Cjelokupna trasa, a nadasve njen segment u Mihanićima, otkriva nam se kao izuzetan spomenik industrijske baštine kraja 19. stoljeća.