Bukovčevo posljednje putovanje

Vlaho Bukovac, profesor na praškoj Akademiji likovnih umjetnosti, krajem siječnja 1922. godine sa suprugom Jelicom odlazi u Beograd. Tamo će se zbog posla i portretiranja kralja Aleksandra Karađorđevića zadržati više od dva mjeseca. Bukovac će u Beogradu, zajedno s prijateljem Markom Carem, redigirati rukopis autobiografije koja je 1918. godine objavljena u Zagrebu u izdanju Književnog juga. On u Beograd dolazi umoran i shrvan negativnim reakcijama naših studenata na izložbu koju je u Rubešovom salonu zajedno s kćerima Jelicom i Ivankom postavio u prosincu 1921. godine. Tamo će pokušati riješiti i svoju, u posljednje vrijeme vrlo naglašenu, čežnju za povratkom u domovinu.

Vlaho i Jelica će 4. travnja poslati razglednicu u Prag:

Draga naša dječico, danas u noći u 10 ura ostavljamo Beograd. Stižemo sutra u 8 večer u Ljubljanu. Ufam do 8 dana tamo biti…

U Ljubljani će se kod prijatelja Hribara, namjesnika pokrajinske vlade i ministra, zadržati dva tjedna, a ondje će Bukovac ostaviti i svoju posljednju sliku. Bit će to portret gospođe Hribar s kćerkom, rađen istančanim osjećajem za boju i materijal, a završen u svega tri dana.

Već smo se tako veselile kad smo napokon od roditelja primili telegram, da stižu iz Ljubljane vlakom u Prag u nedjelju 23. IV. 1922. – zapisala je Ivanka Bukovac u rukopisu Uspomene na mog oca Vlaha Bukovca. Marija, Jelica i Ivanka su rano tog jutra dočekale roditelje na željezničkom kolodvoru, a Ivanka će o tim trenutcima radosti i veselja ostaviti bilješku:

Prepuni osjećaja smo se grlili i ljubili a pape reče:

• Neću više nikad, moja djeco, na put bez vas.

Bio je potpuno bodar i na stubištu kuće gdje smo stanovali, je s Marijom uza stepenice do prvog kata po dva skalina uzimao govoreći:

• Tko će prije.

Tog istog dana u svom je domu u Oveneckoj ulici od moždane kapi umro Vlaho Bukovac.

Kako se kći Ivanka prisjetila da joj je otac jednom prilikom, čitajući novine, rekao:

Pamti Ivanka, da ja hoću bit spaljen poslije smrti. – njegova želja je ispoštovana. Dana 27. travnja, u krematoriju Olšanskog groblja, spaljeni su zemni ostatci Vlaha Bukovca.

Također, Bukovčevu želju za povratkom u rodni kraj obitelj će provesti, organizirajući posljednje putovanje Bukovčevog pepela, tužnom povorkom, iz Praga do Cavtata.

Ivanka i Jelica Bukovac su tijekom ljetnih mjeseci 1922. godine, radeći u Akademijinim ateljeima u Pragu, izradile urnu za očev pepeo. Za brončanu urnu koju u središnjemu dijelu krasi prikaz vječne vatre, oblikovale su dvije lateralne figure, alegoriju slikarstva i alegoriju besmrtnosti. Alegoriju slikarstva izradila je Ivanka portretirajući sestru Jelicu, a alegoriju besmrtnosti Jelica kao portret Ivanke. Krajem rujna, tugom shrvana obitelj krenula je na pomno inscenirano putovanje, noseći pepeo Vlaha Bukovca na vječni počinak. Iako su telegramom najavili svoj dolazak u Zagreb, gdje su presjedali na drugi vlak, na njihovo veliko iznenađenje, tamo ih nitko nije dočekao.

Vlakom su dalje išli do Bakra, gdje su se prekrcali na parobrod Jadranske plovidbe koji je nosio ime Sarajevo. U jednoj od brodskih kabina uređen je poseban prostor, zavijen u crne zastore i dekoriran cvijećem i svijećama. U novinama je zabilježeno da su prilikom pristanka parobroda u Split došli iskazati počasti prahu velikoga majstora, u ime vlade g. kr. namjesnik dr. Metličić, u ime općine načelnik g. dr. Tartaglia, predstavništva društva, Monsignor Bulić te mnogi pokojnikovi poštovaoci. Položeni su vijenci i posuta je urna cvijećem.

Parobrod je nastavio dalje, do Gruža, gdje je pristao u nedjelju, 1. listopada u 9 sati ujutro. Ispraćaj u Dubrovniku bio je svečan. Duga povorka krenula je iz Gruža, okićena vijencima i praćena vojnim orkestrom, a mnoštvo građana, đaka s nastavnicima, raznih društava s barjacima i predstavnika svih mjesnih vlasti, priključivalo joj se usputno. Svečana povorka prešla je preko Straduna te stigla u stari porat gdje su organizirani pozdravni govori prije nego što će se dio sudionika ukrcati na parobrod Naš, kojim je pepeo velikog slikara došao do svog konačnog odredišta, Cavtata.

Na cavtatskoj rivi čekali su Cavtaćani da odaju posljednju počast velikom slikaru. Formirana je povorka, koja je uz stajanje i prigodne govore, krenula prema Groblju sv. Roka.

Uz dramatično i olujno nevrijeme, taktove posmrtnog marša cavtajske muzike i molitvu prisutnih Bukovčev je pepeo položen u obiteljsku grobnicu.