Guslarenje

Od drevnih vremena najrašireniji južnoslavenski glazbeni instrument su gusle, žičano-kordofono glazbalo kruškolikog oblika, najčešće s jednom žicom, koji također pripada bogatoj muzičkoj tradiciji Konavala. U Hrvatskoj su gusle najraširenije na području Dalmacije, ali raširene su i u Hercegovini, među kojima se opet razlikuju određeni tipovi gusala. Konavoske gusle pripadaju takozvanom dubrovačkom tipu gusala s nisko postavljenim i dužim žicama, iako se svojevremeno izrađuju i gusle hercegovačkog i crnogorskog tipa.

Gusle su se izrađivale iz jednog komada drva, najčešće od javorova drva sa strunom sastavljenom od dlaka konjskog repa, jednako kao i gudalo. Strune da bi imale savršeniju elastičnost redovno su se podmazivale borovom smolom, da se strune ne maste i da bolje ječe, a kad nije bilo nje, za gusle se upotrebljavo crveni pečatni vosak. Gusle su sukladno imovnom stanju svojih vlasnika često bile i manje ili više ukrašene rezbarijama i iskićene likovima, grbovima i raznom ornamentikom, kao i s imenima i zapisima: ove moje su rezbarene i glava joj je u znaku koze, stare su osamdese, devedese godina, iako su podjednako prisutne i gusle jednostavnije i primitivnije izrade te osim obavezne magijske životinjske glave, na vrhu nemaju drugih ukrasa ili im je tek malo ornamentiran porub.

Konavosko guslarenje svakako spada u stariji sloj glazbene tradicije te su se svirale kao pratnja epskom solističkom pjevanju koje su uglavnom izvodili muškarci, no bilježimo i primjere guslarica koje su nastojale očuvati tradiciju u vremenu kad je pomodno korištenje novijih instrumenata istiskivalo gusle iz uporabe. Guslari svakako nisu bili rijetka pojava, dapače bilo ih je u svakom selu, a svirač gusala i pjevač uz gusle uvijek je bila jedna te ista osoba. Najčešće su se pjevale duge epske pjesme pri čemu je opet svaki guslar ponaosob improvizirao svoj pjev i to najviše prije početka same epske pjesme, odnosno pri uvodnom pjevanju, a često su se tumačili i prepričavali događaji.

Uvodnim pjevanjem stvarao se potrebni ugođaj i budila se pažnja slušatelja prije negoli bi se započelo s pripovijedanjem, to jest epskim pjevanjem uz pratnju gusala. S obzirom na to da su tekstovi koji su se pjevali dugi, gusle su osim za postizanje većeg dramskog efekta koristile da se i guslar odmori, tako da se pjevanje prekidalo guslarskim međustavcima. Izvedba epskih pjesama ovisila je naravno o vještini i talentu guslara, posebice pri postizanju dinamičkog i ritmičkog nijansiranja melodijskih motiva, a za one najbolje znale su cijele Konavle, ali i stručnjaci etnomuzikolozi među kojima će Stjepanov zapisati:

Pjevač Antun Bjelokosić mlad je čovjek, ali je jedan od najboljih guslarskih interpretatora u Konavlima. Njegovo se pjevanje ističe jasnoćom izgovora i dramatskom interpretacijom. Pjevao je epsku pjesmu »Kad su Turci Kotar porobili«, ali se ova konavoska verzija ponešto jezički razlikuje od Vukove. Na isti način pjevao je taj pjevač i pjesmu »U Bogdana devet vinograda«.

Uz gusle bi nekoć zapjevali brojni domaćini za dugih zimskim večeri u ognjištu, ali i gosti, pa su gusle najčešće i visjele na zidu, na počasnom mjestu da ih može zasvirati kome se god gundi.

Gundilo se i djeci već u ranom djetinjstvu, odnosno kad bi dosegla dob da mogu pamtiti napjeve, tada bi im očevi ili djedovi uz gusle pjevali hajdučke popijevke kako bi ih upoznali s junačkom prošlosti svojih predaka. Dakle, samim uključivanjem u obavljanje obiteljskih radova, krenulo je i podučavanje sviranja i pjevanja. Gusle se pri sviranju drže na lijevoj natkoljenici, nagnuto preko cijelog krila te se lijevim palcem obuhvaća stražnja strana vrata, a s ostalim prstima lijeve ruke se prebire po žici na takozvani guslarski način, to jest žica se ne stišće jagodicama prstiju već člankom ispod prvog zgloba, dok se desnom rukom drži i po struni poteže gudalo.

Također, guslari pjevaju tekstove isključivo iz glave, odnosno po sjećanju, pri čemu je dopuštena veća razina improvizacija, gdje uz sviranje i pjevanje guslar počesto značajnim gestama i izrazima lica prati svoju izvedbu pojačavajući time dramatski efekt svojeg nastupa. Time su razlike u izvedbama istih napjeva među guslarima zaista značajne. Svaki guslar na svoj način oblikuje svoju popijevku prema određenom zajedničkom melodijskom stereotipu i time slušateljima osigurava izniman užitak slušanja i dobru zabavu.

Prema usmenim kazivanjima saznajemo da su se posebno cijenili slijepi guslari, koji su sebi na taj način osiguravali egzistenciju te su se često smatrali virtuozima, a taj prizor ovjekovječio je i Vlaho Bukovac na stropu dubrovačkoga kazališta prikazavši krunjenje narodne poezije u obliku slijepog guslara, odavši svu čast narodnom guslarenju i najstarijem instrumentu naših krajeva.