Preuzeto sa: www.hnk.hr
Došao si nam drugi Pavlimir, da nam podigneš krasni novi grad – hrvatske umjetnosti – riječi su koje je zapisao Stjepan Miletić, intendant kazališta, u spomen-album, tj. bilježnicu poklonjenu Vlahu Bukovcu prilikom njegova odlaska iz Zagreba.
Miletićeva posveta govori puno o Bukovčevom zagrebačkom angažmanu. Kratkom, ali silovitom.
Uistinu, njegov dolazak u Zagreb 1893. godine stubokom mijenja umjetničku scenu. Oko Bukovca okuplja se grupa mladih umjetnika, ne samo slikara i kipara, već i književnika i intelektualne elite onodobnog Zagreba.
Štampa je s oduševljenjem pratila svaki Bukovčev korak, a prva njegova izložba u palači Akademije, na kojoj su uglavnom bili izloženi portreti, donijela je potpuno novi pristup slikarskom prikazu te teme, bila je dobro oglašena.
Pozitivna atmosfera pokrenuta Bukovčevim radom ponukala je i na mlade hrvatske umjetnike, mahom vladine stipendiste, studente inozemnih akademija, da se vrate u domovinu te učeći i radeći s Bukovcem, zajedno stvaraju temelje hrvatskog modernog slikarstva.
Istovremeno, na gradskim funkcijama bitnim za arhitektonsko – urbanistički i kulturni razvoj grada nalaze se Isidor Kršnjavi, predstojnik Vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu te Milan Lenuci, predstojnik Građevnog ureda Gradskog poglavarstva Zagreba. Oni će, svatko na svoj način, posredno i neposredno, doprinijeti oblikovanju novog prostora Sveučilišnoga trga, na kojemu će se 15. svibnja 1894. godine započeti graditi zgrada Hrvatskog zemaljskog kazališta.
KB-1204_40
Budući da je gradnja kazališta brzo napredovala, aktualno je postalo i pitanje komu povjeriti izradu svečanog zastora. Iako je taj posao Kršnjavi bio obećao Bukovcu još dok je on bio u Parizu, a gradnja kazališta bila tek stavka na papiru, sada se svojski trudio da posao dobije Ivan Tišov, mladi slikar, početnik. Zahvaljujući Stjepanu Miletiću, intendantu kazališta, narudžba je dodijeljena Vlahu Bukovcu. A to je bilo i jedino ispravno jer je, uz Nikolu Mašića, koji je imao problema s vidom i nije ni mogao prihvatiti taj zadatak, Bukovac bio jedini umjetnik koji je mogao realizirati tako veliku kompoziciju. I ne samo tehnički, on je bio jedini umjetnik koji je zamišljeni ideološki program mogao otjelotvoriti u djelo s jasnom identitetskom porukom.
Tako Bukovac, zajedno s Milanom Šrepelom, Stjepanom Miletićem i Ksaverom Šandorom Gjalskim, aktivno sudjeluje u stvaranju nove slike nacionalnog identiteta. S obzirom na to, zastor treba prikazivati temu iz nacionalne prošlosti, a ne tek univerzalnu alegorijsku scenu. Zamišljeno je da to bude Hrvatski preporod – scena koja bi predočila kulturnu i književnu prošlost Hrvata kroz likove iliraca, nositelja hrvatskog narodnog preporoda, koji se klanjaju starom dubrovačkom pjesništvu koje personificira Gundulić. Izbor likova koji će predstavljati preporod odabrao je Milivoj Šrepel, kao i njihov redoslijed na platnu.
U veljači 1895. godine Bukovac je dobio službeni dopis od vlade da za kazalište izradi svečani zastor s temom Glorifikacija ilirskog preporoda kao nastavak dubrovačke prosvjete, koja će kasnije dobiti nešto kraći naziv – Slava njima.
U Kući Bukovac čuvaju se službene narudžbe vlade kao i uprave Narodnog zemaljskog kazališta u Zagrebu za izradu svečanog zastora. U proljeće 1895. nastaju skice, poprilično različite od konačne izvedbe. Jedna od njih scena je u pejzažu,koja u pozadini ima panoramu Dubrovnika. Ispod vijenca lebdećih vila sjedi Gundulić, a desno homogena grupa ljudi s naglašenim vertikalama zastava, iz koje se izdvajaju dva lika, muškarac i žena.
KB-1073
Budući da je tražena monumentalnost prizora, Bukovac će pejzaž zamijeniti antičkim trijemom hrama, a likove raspršiti i izdvojiti kako bi bile više uočljive i prepoznatljive. Prvotno zamišljeni živi i više slikarski prizor mijenja reprezentativna historicistička kompozicija.
Na malo uzdignutoj terasi, u grimiznoj togi, Bukovac prikazuje Ivana Gundulića kako sjedi. Duga smeđa kosa pada mu na ramena. S leđa mu prilazi vila i ljubi ga u čelo. S desne strane pristupa mu povorka iliraca na poklon. Prvi je među njima Ljudevit Gaj, u bijeloj surki, na jastuku nosi lovorov vijenac. Do njega su Antun Mihanović i grof Janko Drašković. Slijede: Dimitrije Demeter, Ivan Mažuranić, Stanko Vraz i Mirko Bogović. Tu je i Sidonija Rubido-Erdödy, a iza nje Ivan Kukuljević Sakcinski. Zatim Pavao Štoos, Petar Preradović, Antun Nemčić. Naslonjen na kameni postament metalne kadionice stoji Vatroslav Lisinski, a uz njega Ferdo Wiesner Livadić. Sasvim u pozadini razgovaraju Ljudevit Vukotinović i Dragutin Rakovac. U planu ispred njih glumci su u kazališnim kostimima, Adam Mandrović u ribarskome odijelu iz Dubravke i Marija Ružička Strozzi odjevena kao Antigona te Josip Freudenreich kao krčmar Grga. Na taj način Bukovac povezuje prostor za koji je zastor namijenjen i povijesnu insceniranu utopijsku viziju koja bi trebala ponovo pokrenuti uspavanu domovinu na borbu za autonomiju, umjetnički napredak i nadasve nacionalni identitet.
Bukovac je u autobiografiji Moj život zapisao:
U Zagrebu, za mog petgodišnjeg boravka – osim 60 portraita i drugih nebrojenih radova, – izradih veliki zastor novog Narodnog kazališta. Sujet ‘Pozdrav Gunduliću’ bijaše tvrdi orah. Ne štedih ni truda ni vremena, dok ne oživih sve one mrtve velikane, što u društvu vila i fauna idu da se poklone našem velikom pjesniku. Šteta da moj zastor nije u boljoj rasvjeti, jer onako, kako ga je arhitekt uokvirio električnim žaruljama, gubi od svog djelovanja. Tu sam sliku i po noći radio, pa sam uvjeren, da bi mnogo življa bila, kad bi uprav na nju padala živa svjetlost.
Tako je Zagreb dobio vrhunsko umjetničko djelo, a Hrvatska svoju nacionalnu identitetsku iskaznicu.