Zavjetovanje i nošnja

Sveti Antun, Pridvorje

Velika je razlika između sretna i nesretna života. Životne okolnosti nam se jako razlikuju i nerijetko to pripisujemo nepravdi. Raspodjela dobrih i zlih okolnosti naizgled je stihijska i nasumična, bez obzira na pokušaje kauzalnosti koje zagovaraju vjerovanja. No, ni one nisu uvijek potvrđene niti im je utvrđen red i raspored. Ovdje mislimo na ona vraćanja zla koje smo počinili, na kazne Božje, na karmu i slične.

Raspodjela dobrih i zlih okolnosti nije čak ni puno šira od isključivo individualnog iskustva. Jer kad pogledamo unatrag i okolo sebe, i u najgorim ratovima bilo je sretnika, a u lijepim i povoljnim društvenim okolnostima događale su se tragedije. A da tragični događaji nemaju veze ni s vremenom ni prostorom potvrđuju svjedočanstva svake vrste. Podjednako dohvaćaju i lijene i vrijedne, pametne ili one koji možda nisu, bogate ili siromašne. Zla kob vreba iz nepoznatoga, jednako kao i dobra, na svakoga.

No, da nije sve fatalno zadano u našim životima i da ljudsko stvorenje može i želi pridonijeti drugačijem ishodu potvrđuju sve civilizacijske tekovine. Svugdje na svijetu zabilježen je odnos prema nevidljivim silama, onome duhovnome za pomoć. Bilo da je riječ o molitvi, zavjetu, prinošenju žrtve, osobnom odricanju i uskraćivanju, nema čega se čovjek ne bi prihvatio da ublaži težinu života. Čovjek se uvijek u nemoći da sam postigne neki ishod okretao duhovnom prostranstvu za pomoć. A i kad bi doživio čudotvorni i neočekivani ishod nekog grubog događaja, pripisivao bi zaslugu istom duhovnom prostranstvu, pa je svoj život nakon toga obilježio nekim činom zahvale prema istom tom zaštitniku. Svakako i uvijek, čovjek je priznavao i pozivao duhovnu pomoć.

ZMK-714
svetački medaljon

Jedan od načina čovjekova djelovanja na duhovni poredak bilo je zagovaranje, zavjetovanje, odnos u kojemu se obećavao višoj sili. Povod zavjetovanja je molba u nesreći ili zahvala nakon nje kao i spomen na posebno iskazanu pomoć. U Konavlima kao kršćanskom kraju, taj je odnos usmjeren prema Bogu, odnosno Isusu, Bogorodici ili svecima, ovisno o tematici koja mu jade zadava. Obećanjem i/ili odricanjem od postupka ili predmeta ostvaruje se na prvi pogled trgovački odnos s nevidljivim, a zapravo se osnažuje vlastito biće za ono što slijedi. Zapravo, puni se pouzdanja ljudi utječu Bogu. Zavjet je tako izjava kojom se netko pred svetim zariče na žrtvu, time što će nešto učiniti ili se nečega odreći da bi ishodio kakvu milost ili ispunio kakvu ćudorednu dužnost. A odricalo se od nečega što nam je važno i vrijedno, ne od nečega što nam ne treba. Međutim, zavjetovanje ovakve vrste nije vezano samo za kršćanstvo. Fenomen je to svih religija i vjerskih praksi. Kroz zagovornu molitvu čovjek prosi ishod.

Ni u Konavlima nije bilo drugačije. Uz brojna običajna vjerovanja, apotropeje, Konavljani su imali i snažan odnos prema svecima pomoćnicima i Bogorodici, naročito kao prema Majci. Najvažnija dva zavjetna oblika još je Paulina Bogdan Bijelić donijela u svojim zapisima. Konavljani su se redovno zavjetovali Gospi od Milosrđa u Gradu. Pohodilo joj se sa željom ili molbom, najčešće u periodu između Velike i Male Gospe, molilo se i tražilo pomoć. No, da ona nije samo bila zavjetna Konavljanima nego i brojnim drugim hodočasnicima svjedoče brojni zavjetni predmeti, naročito slike pomoraca. Život pomoraca bio je najčešći povod zavjetovanju. Oni su naručivali zavjetne slike i skulpture, poklanjali ih crkvi i time utvrđivali svoj doprinos popravku sudbine.

Sveti Antun, Pridvorje

Tradicija zavjetnih darova, takozvanih predmeta ex voto, prešla je iz antike u kršćanstvo. Iako je crkva više puta osuđivala votivne prakse kao poganske, izrada je zavjetnih predmeta od 15. stoljeća do danas bila intenzivna i individualna. Sve crkve punile su se zavjetnim predmetima, naročito u vremenima bolesti i rata, pogotovo u pomorskim mjestima, gdje se nalaze brojni predmeti od srebra ili drugih metala, voska ili tekstila koji svjedoče nevoljama i spasenjima. To su ili umjetnički predmeti ili dragocjenosti, natpisi ili neke druge vrijedne stvari. Zavjetni dar komunikacija je s božanskim i predajom se smatrao u narodu svetim. S njime se postupalo kao s bilo kojim drugim svetačkim predmetom. Za običan puk zagovori tuđih tragedija postajali su mjesta zajedničkog odnosa s božanskim. A veliki grijeh bi bio „uprtit se u tuđi zavjet“. Isto tako, predmet predan crkvi nije se povlačilo natrag, nikad. A zavjetni predmeti postajali su tako svjedočanstva pakla na zemlji.

Za zavjet se nosilo kako ko, to je bilo puno zavjeta, a ako je ko donio iz crkve po zlu je pošlo. Moja majka se vjerala za V., i pošo je u Ameriku, nije se mogo oženit u kući, pošo je zaradit i upio kolanu za dat mojoj materi, a međuvremenu se moja mati udala za moga ćaću. V. je ostavio da se kolana ima dat u crkvu, a oni nisu i njiova je kuća od tada pošla naopačke jer se nije ta kolanja odnijela u crkvu.

ZMK-217
pokrivača

Za zavjetne ili votivne predmete nerijetko bi poslužili predmeti kojima to nije bila prvotna namjera. Primjerice, prilikom posjeta crkvi ili svetištu u zanosu i dramatičnom stanju, skidali bi sa sebe dragocjenosti i polagali ih pred prikaz Bogorodice ili sveca, oltar, palu ili kip. Tako svaki dar sadržava i sliku društva i demonstrira njegove dragocjenosti.

Crkve posjeduju bogate zbirke zavjetnih predmeta. Dok su umjetnine, zlatninu odnosno srebrninu crkvama darivali zavjetovni vjernici, bilo oporučno bilo kao vjerničke darove, seoske žene su pridonosile svojim odricanjem i radom u stvaranju svojih zavjetnih predmeta.

Tako u konavoskim crkvama zasigurno sve vezeno i domaće izrađeno crkveno ruho u svom nastanku ima molbu, zagovor ili zavjet umjetnice. Kako donosi svećenik u Ljetopisu župe Pločice: Žena s ničim u kući ne raspolaže,… no nitko ne upravlja njenim umijećem i osobnim vlasništvom koje se sastojalo od ruha za udaju i poklona svadbe. Ljetopisi crkava donose spomene crkvenog ruha, kao i imena žena koje su se zavjetovale u izradi. Tako su u starija vremena mlađe djevojke i neudane žene češće pripravljale vezeno crkveno posoblje, a udane su se odricale vlastitih vrijednosti.

ZMK-219
pokrivača

Po udaji do početka 20. stoljeća žene bi crkvi predavale prstenje i pokrivače, medaljice s krštenja, škopice, sinđire i drugi nakit. Medaljice su se davale i u sirotišta. Učinivši tako dobro djelo zagovorio bi se i mimo crkve. Dobra djela nosila su posebnu moć. U njih se vjerovalo. Izgovoreno – izgubljeno!, zato se o tome šutjelo. Moja Baba se odma u svetog Vlaha zavjetovala kad su sinovi bili u ratu. Zavjetovala se i nosila nešto, ona zna što je nosila, nama nigda nije govorila.

No, od tekstila su najčešće nosile pokrivače. Pokrivače su se tada nosile s hondeljima, a njihova upotreba je iščeznula u drugoj polovici 19. stoljeća. Hondelja, koji su bili nošeni na svim ženskim glavama, ima svega nekoliko u hrvatskim muzejima, dok je pokrivača znatno veći broj. Zahvaljujući zavjetnim darivanjima, sačuvane su u crkvenim zbirkama i mnoge se danas čuvaju u muzejskim zbirkama. I u slučaju zavjetovanja udaja je centralni životni događaj. Za žene od čina udaje proširuje se zagovorni prostor. One postaju žene i majke koje zagovaraju svoju djecu, mole za njihovo zdravlje i zavjetuju se – „u poniznosti srca“ – da Bog očuva njihovo dijete zdravim.

misa u Čilipima
fotografija preuzeta iz Facebook-grupe Zavazda Konavle

Kad bi neko muško dijete bilo trajnije i teže bolesno, nisu se koristili ex voto predmeti već bi se dijete odvelo franjevcima učinit zavjet. Djecu bi se vodilo ili u samostan u Pridvorju ili u Male braće u grad. 

Fratri bi napravili obred da se dijete spasi, molili su posebno za tu djecu. Djecu bi dovodili kad bi ih nevoja naćerala, a ne kad su bila zdrava. Dijete muško koje bi bilo slabo bi nosili. Antun je preživio meningitis, bio je obučen u fratra, pa je osto živ. Pero je imo tifus, niko od toga nije ostajo živ. Mato Cikut došo iz Amerike i donio plavi papir u koji ga se zamotavalo i zalijevalo rakijom. U tome jadu imo je duple prsi, iznakažen, pa kad se zdebjo to se nije viđelo. Tifus je nosio mnogu djecu. Puno ih je umiralo, doktor Wagner je vazda bio po kućama. Sam bi išo i liječio, bez para. A kad ne bi bilo pomoći, nosili bi u manastir đecu i obukli u male mantijice od fratara. To je vajalo platit fratrima. Zavjetovali bi se na godinu ili po dvije ako ne bi prije ozdravili. Onda bi svukli i ostavili tu robicu u fratara. U nas je nosio Pero od dunda Petra, bio je vazda slabunjav. Mijo i Đuro nisu nosili. Ženska djeca nisu nosila. Neće njom bit ništa, ona će preživjet.

Pa, ako se pitate otkud po Konavlima nadimci Fratar za toliko starijih ljudi, odgovor ćete naći u zagovorima njihovih majki. Pučka religioznost mjesto je tradicije, a svako vrijeme nosi svoje breme. Niti manje niti više potreba za pomoći iz neke duhovnosti nije odviše.