Običaji uz korizmu u Cavtatu

Običaji uz korizmu u Cavtatu
Pokopanje, crkva sv. Nikole

Korizma, četrdesetodnevno razdoblje pripreme i iščekivanja najvažnijeg katoličkog blagdana, Uskrsa, bogato je brojnim crkvenim obredima i molitvama, ali i narodnim tradicijama kao izrazima pučke pobožnosti. U hrvatskoj narodnoj tradiciji gotovo su se posvuda zadržali slični običaji, pa tako i u dubrovačkom kraju, a time i u Cavtatu, gdje se prate uobičajeni crkveni rituali, no sa specifičnostima lokalne tradicije.

Korizma započinje Čistom srijedom ili Pepelnicom, kad se u crkvi odvija obred pepeljenja vjernika kao simboličkog čina prijelaza iz pokladnog razuzdanog perioda u ponizno i pobožno razdoblje korizme. Prijelaz je obilježen i ritualnim pranjem posuđa, pri čemu je svrha čišćenja ostataka mrsne hrane, a čišćenje se nastavlja prakticiranjem posta i nemrsa kroz cijelu korizmu kad su se jela ponajviše sočiva, kupus, riba, prikle…

Običaji uz korizmu u Cavtatu
prikle

Također, značajan je izostanak veselja, festi ili svadbi tijekom korizme, a iznimka je četvrta korizmena nedjelja, sredoposna, tijekom koje se u Domu kulture odvijala plesna zabava Lopižice, Pucanje lopiža ili Po korizme,na kojoj se mrsilo. Igra razbijanje lopižica bila je glavni dio te zabave, a pretpostavlja se da vuče korijenje iz obrednog razbijanja keramičkog posuđa povezanog s činom čišćenja suđa od mrsne hrane po završetku poklada. Desetak ili više parova bi plesalo, dok bi u dvorani sa stropa visjela tri saketa ili soklina. U dvama se nalazio pepeo, a u jednome živi pijetao.

Tijekom plesa su se izvlačili brojevi, te bi shodno tome parovi ispadali iz igre sve dok ne bi ostala tri para od kojih bi muškarci zavezanih očiju štapom pokušavali razbiti sokline u potrazi za pijetlom. Iako se zabava odvijala u korizmeno doba, pripadala je pokladnim običajima u kojima pijetao ima simboličku ulogu. Društvena zbivanja vjerskoga karaktera događala su se u Cavtatu od sedamdesetih godina na inicijativu tadašnjeg svećenika, don Mata Bogišića, koji je redovno sa svojim prvopričesnicima i krizmanicima organizirao korizmene priredbe, a koje su uključivale predstave, koncerte i recitale vjerske tematike. Priredbe su privlačile u crkvu velik broj osoba, i sudionika i publike, a njihov program pomno je zabilježen u župnom listu Anteni, informativnom biltenu.

Običaji uz korizmu u Cavtatu
Antena

Korizmene nedjelje obilježene su pobožnostima križnog puta, koja se odvijala u zamračenim interijerima crkve gdje bi svećenik i vjernici obredno pratili likovne prikaze postaja križnog puta, a koji su sastavni inventar svake veće crkve. U crkvi svetog Nikole križni je put oslikala slikarica Sandra Ukota, prigodno smještajući događanje u cavtatski urbani krajolik s brojnim prepoznatljivim motivima kao simbolima identiteta mjesta, dok su u crkvi Gospe od Snijega prikazi križnog puta izvedeni u kamenotisku na papiru s popratnim distihom koji tumači sadržaj slike. Oltari u crkvama su se na petu korizmenu nedjelju odnosno na Gluhu nedjelju, koja se u Cavtatu naziva skrivalica, ogolili, jednako kao što su se slike i križevi prekrivali tkaninama.

Zadnja korizmena nedjelja, Cvjetnica odnosno Palmana neđeja obilježena je svečanom procesijom i blagoslovom palmi i maslina koje su služile za zaštitu od nevolja te su nakon blagoslova pomno čuvane u kućama u vazama, za kvadrom ili križem sve do naredne Cvjetnice, kad bi se spalile u vatri. Od šezdesetih godina pletenje pomica je zaživjelo i u Cavtatu, a dotad su se nosili isključivo listovi iz sredica palme s grančicom masline te pokojim križićem, skalicom ili trupicom, ukrasom od palminih listova.

Običaji uz korizmu u Cavtatu

Veliki tjedan obilježen je brojnim crkvenim obredima, a naročito Sveto trodnevlje za koji su se vjernici pripremali i obaveznom ispovijedi. Prakticiralo se klanjanje, to jest žene su se mijenjale, imale bi crne velete, jedna bi sjela na jednu stranu, druga na drugu pa bi po jednu uru klanjale, klečale i molile Boga. Tabernakula je ispražnjena i otvorena, oltari i slike Isusa su pokrivene, samo je izložen Križ sa Propetim, puku svome da mu se pokloni. Na Veliki četvrtak bi se zavezala zvona te su se koristile zvrčoke ili čegrtalice kojima su se najavljivali obredi Svetog trodnevlja, naročito veličanstvene procesije na Veliki petak koja se odvijala ulicama Cavtata.

Žene bi tom prilikom prozore kuća, kuda se procesija odvija, zagrnule u crne tkanine te postavile svijeće, raspelo i cvijeće, a mnogobrojni puk bi sudjelovao u procesiji. Izvodili bi se brojni korizmeni napjevi poput Puče moj, Muka Gospodinova i drugi, a u Cavtatu i značajno pučko pjevanje Plač Jeremije proroka i Križu sveti te naročito stari pokajnički psalam Mizerere (Smiluj mi se Bože), koji se izvodi četveroglasno.

Običaji uz korizmu u Cavtatu
zvrčoke ili čegrtalice

Bukovčev doprinos korizmenoj tradiciji Cavtata velebna je diorama Svetog Groba iz 1902. godine, u puku zvana pokopanje, a koja se čuva u crkvenom muzeju, pinakoteci te se na Veliki petak izlaže u svetištu crkve svetog Nikole. Sastoji se od pet superponiranih kulisa rezanih po konturi: u pozadini je veliko platno s Golgotom, ispred kojeg je kamena špilja s tijelom Krista položenog u grobnici i s anđelima na dnu odra, te u prvom planu po dva rimska legionara sa svake strane groba.

Bukovac ju je oslikavao u svom cavtatskom ateljeu, nakon čega su platna rezana i postavljena na drvenu konstrukciju, a svojom veličinom i oblikom dizajnirana su upravo za svetište župne crkve, zbog čega crkva i ima drveni pomični oltar. Boje koje je upotrebljavao uvjetovane su tamnim crkvenim interijerom, a samoj izradi diorame prethodilo je studiozno razrađivanje ideje, izvođenje brojnih skica i studija.

Običaji uz korizmu u Cavtatu
KB-1003, studija Krista

Također, Bukovac se temom Mrtvog Krista bavio i u narednim praškim godinama, kad su zabilježene brojne reinterpretacije središnjeg dijela diorame. Zanimljivi scenski prikaz radi kojeg mnogi stranci posjetiše naš Cavtat svojom veličanstvenosti i danas kod vjernika izaziva jednako divljenje i poštovanje kao i u Bukovčevom vremenu, a osim iznimne umjetničke vrijednosti, predstavlja i važan aspekt liturgijsko-pučke pobožnosti duboko ukorijenjene u cavtatsku baštinu.