Danas je Međunarodni dan žena u znanosti. Premda su žene našeg kulturnog nasljeđa kasnije stigle u znanstvene krugove, one su ravnopravno sa svojim muškim predstavnicima odgovarale na izazove znanosti. Ipak, većina je donijela dodatnu vrijednost znanosti, svaka na svoj način. U tom je smislu danas pravi dan za podsjetiti se naše Cavtaćanke Ivane Burđelez.
Ivana se rodila na Dan svete Lucije, 13. prosinca 1955. godine u Cavtatu. U Cavtatu je i umrla 11. studenog 2013. godine. Njenim odlaskom akademska zajednica u domovini i svijetu izgubila je sjajnu znanstvenicu koja je istražujući i pišući o našoj kulturnoj i povijesnoj baštini na najljepši mogući način pokazala svoju ljubav i poštovanje prema zavičaju. – stoji u in memoriamu Poslijediplomskog središta Dubrovnik, Centra za mediteranske studije Sveučilišta u Zagrebu.
Ivana Burđelez nakon završene dubrovačke gimnazije odlazi 1973. godine u Zagreb na Filozofski fakultet, gdje studira talijanski i engleski jezik. Po povratku sa studija živi u obiteljskoj kući u Dubrovniku i posebno se posvećuje zajednici na svaki način, i profesionalno i osobno. Dubrovački arhiv postaje izvorište njenog istraživačkog rada, a najviše se zaokuplja temama Mediterana, židovskom poviješću, svjetovnim i crkvenim temama Grada i Cavtata. Bila je gorljivi zagovornik suradnje arhiva u mediteranskom, svjetskom okviru kroz koju bi se prikupljale komparativne informacije i stvarala cjelovita slika prošlosti ovoga podneblja. Na toj ideji radila je cijeli život.
Slobodno vrijeme provodila je podučavajući mlade stranim jezicima. Svi koji su je poznavali kao profesoricu jezika sjetit će se njenih poticaja za visokoškolskim obrazovanjem, naročito odlaskom u Zagreb, grad velikih mogućnosti za pojedinačni razvoj te motiviranju mladosti ka humanističkim znanostima i konačnim vraćanjem Dubrovačkom arhivu kao centru istraživanja ove male zajednice, a istovremeno izvorištu znanja mediteranske povijesne priče. Uživala je u slikarstvu i općenito u umjetničkoj baštini Dubrovnika.
Osim u svojoj izvornoj znanstvenoj disciplini, uključila se u rad Matice hrvatske, kao i u rad većine znanstvenih časopisa u Dubrovniku. Posebno se zalagala za razvoj obrazovanja, pa ne iznenađuje da je upravo ona jedna od najvažnijih osoba za razvoj Sveučilišta u Dubrovniku. Kolege iz središnjice Matice zvali su je čuvaricom grada, odnosno čuvaricom te najsjajnije baštine Hrvatske, kako je na komemoraciji govorio tadašnji potpredsjednik Stjepan Sučić.
Osim što je hrabrila mladost ka tada ne posebno profitabilnim i popularnim humanističkim zvanjima, sama se okušala u brojnim kulturološkim projektima.
Bila je dugogodišnja voditeljica Međunarodnog središta hrvatskih sveučilišta i Centra za mediteranske studije u Dubrovniku. Dubrovačko poslijediplomsko središte Sveučilišta u Zagrebu bilo je smješteno u Ulici don Frane Bulića 4, u zgradi bivše preparandije na putu za Gradac. Ivan Supek, tadašnji predstavnik Sveučilišta u Zagrebu na sastanku je međunarodnoga udruženja Sveučilišta u Montrealu 1970. godine predložio osnivanje Interuniverzitetskoga centra za postdiplomski studij u Dubrovniku, koji je iste godine osnovan. Sveučilišni centar za postdiplomski studij tako se smjestio u zgradu preparandije i započeo svoj dugogodišnji rad kroz brojne programe. Formalno je utemeljen 1972. godine, a utemeljile su ga 24 znanstveno-nastavne ustanove iz Europe i Sjedinjenih Američkih Država, koje su sačinjavale Vijeće IUC-a s jednakim pravima. Do početka 1990-ih IUC je imao 240 članica iz cijeloga svijeta.
Iz ovog centra su izlazili magistri humanističkih znanosti sve do Domovinskog rata, kada je zgrada s velikom knjižnicom do temelja spaljena, a njenu obnovu smo dočekali tek 2016. godine. Međutim, tri godine nakon što je zgrada spaljena, osnovana je javna akademska ustanova za međunarodne znanstvene programe i poslijediplomske studije s ciljem povezivanja znanstvene međunarodne zajednice i osnaživanja znanstvenih novaka. Jedan od ciljeva bio je cjeloživotno akademsko nadograđivanje i kompetitivni znanstveni rakurs. Za potrebe osnivanja zajednice potpisana je Povelja o razvitku Dubrovnika kao međunarodnog znanstvenog i visokoobrazovnog središta – DISEC (Dubrovnik International Science and Education Centre), koje je i Ivana bila potpisnica. Cilj je, između ostalog, bilo osmišljanje održivog razvitka grada Dubrovnika kao integralnog dijela samostalne, međunarodno priznate Republike Hrvatske, s uporištem u sjajnoj dubrovačkoj baštinskoj priči kao zalog za sjajnu budućnost. Time su udareni najčvršći temelji i dubrovačkoj sveučilišnoj priči.
Međunarodno središte u potpunosti se okrenulo međunarodnim projektima organizirajući brojne kongrese, skupove i znanstvene konferencije. Od Zagrebačke slavističke škole do različitih programa elektrotehnike ili medicine, Dubrovnik je kroz ovu ustanovu bio dom visoke akademske zajednice koje je Ivana Burđelez bila zaslužni član. Centar za mediteranske studije s Ivanom na čelu bio je organizator brojnih kulturnih događanja, promocije Dubrovnika u svijetu i povezivanja Dubrovnika s drugim mediteranskim centrima. Financiranje programa i projekata odvijalo se prijavljivanjem na natječaje UNESCO-a, Ministarstva kulture i druge fondove, dakle, upornom i strastvenom željom da se programi održavaju.
Posthumno je dobila Nagradu grada Dubrovnika za životno djelo, a za života, među ostalim priznanjima, Ivana Burđelez je dobila Zlatnu povelju Matice hrvatske 2012. godine za svoj dugogodišnji rad u kulturnoj zajednici. Tada je obavljala i funkciju počasne konzulice Španjolske u Dubrovniku te je predsjedavala Matičinim ogrankom u Dubrovniku, koja za njene vladavine bilježi najaktivniju izdavačku djelatnost. Predstavljanja izdanja Matice u Dubrovniku bila su prepuna zainteresiranih posjetitelja. Ova djelatnost zasigurno je mijenjala kulturnu sliku grada. Tih godina pokrenula se i velika izdavačka aktivnost za djecu u vidu slikovnica koje su tematizirale velikane dubrovačke prošlosti.
Ivana je bila duboko integrirana u prosvjetiteljsku i baštinsku sliku grada. Rado je pozivana na predstavljanja izdanja i u kojima nije sudjelovala, otvarala je skupove, izložbe, i snažno zagovarala žensku snagu u znanosti. A ženska snaga u znanosti uistinu nije samo u intelektualnom dosegu i doprinosu zajednici kroz znanost nego i u ogromnom prosvjetiteljskom momentu i potrebi da se znanost integrira i zagovori u svim društvenim skupinama. Da se posije sjeme za održivu budućnost, da se, osim što se istražuje, i svim srcem baštinsko brani – tu je Ivana Burđelez najsvjetliji primjer.