Noviji sloj glazbeno-folklorne baštine u Konavlima uz višeglasno pjevanje u klapi i pjevanja na bas, čini i tamburaška glazba. Tambura je trzalački instrument i smatra se hrvatskim narodnim instrumentom. Kao orkestralno glazbalo građena je u različitim veličinama s osnovnom razlikom po visinskoj mogućnosti proizvodnje zvuka, pri čemu se razlikuju bisernice, kontrašice, bračevi, bugarije i berde. Tambura je u Konavle najvjerojatnije stigla u drugoj polovici 19. stoljeća kad tamburaški orkestri doživljavaju procvat u svim krajevima Hrvatske, no tijekom 20. stoljeća se udomaćila i kroz osnivanje tamburaških sastava proširila po brojnim selima Konavala.
Među prvim osnovanim tamburaškim orkestrima u Konavlima bio je čilipski tamburaški sastav kojeg je 1912. godine u sklopu programa novotvorenog Pučkog doma osnovao i vodio znameniti učitelj Niko Skurić, koji je između ostalog omladinu podučavao i pjevanju i folklornim plesovima, starinskim i modernim. U to doba tamburaški sastav su činili isključivo muškarci, a tamburaška glazba bila je namijenjena prvenstveno svjetovnim zabavama povezanim s proslavama krsnih imena i većih blagdana. Brojne kulturne priredbe koje je Skurić organizirao u Čilipima i s kojima su Čilipljani gostovali i u drugim konavoskim mjestima uključivale su i nastup tamburaškog sastava, tada još uvijek većini Konavljana naviknutim na zvuk mijeha, gusli i lijerice, nesvakidašnjeg glazbenog izričaja.
Teška vremena koja je ubrzo donio Prvi svjetski rat zaustavila su i kulturni život Konavala, no već dvadesetih godina Skurić je, povezujući iskustva starih tamburaša sa zanosom omladine, obnovio tamburaški sastav čija je glazba u narednim desetljećima sve više potiskivala izvorna narodna glazbala i preuzimala ulogu glazbene pratnje repertoara folklorno-plesnih izvedbi: Uz miješnicu i lijeru se plešu potkolo, poskočica i polka. Ostale plesove izvode uz tambure farkaševog sistema, zabilježio je u Čilipima poznati etnokoreograf Ivančan. S vremenom je tamburaški sastav prelazio na složenije oblike tamburaških sustava te je postao neodvojiv dio folklorno-plesne tradicije. Nastupao je i na brojnim lokalnim, regionalnim i nacionalnim smotrama folklora, kao novokomponirane manifestacije za promociju folklornog amaterizma koju je organizirala Seljačka sloga, ogranak za kulturu Hrvatske seljačke stranke.
Po političkoj liberalizaciji nakon Drugog svjetskog rata 1954. godine u Čilipima članovi tamburaškog sastava osnivaju Kulturno prosvjetno društvo Vladimir Nazor, koje će šezdesetih po osnivanju poznatog programa folklorne nedjeljne priredbe za turiste prerasti u Kulturno umjetničko društvo Čilipi. Tamburice u potpunosti preuzimaju ulogu folklornog glazbala, a osim glazbene pratnje narodnim plesovima, uvodi se i sviranje uz klapsko pjevanje s repertoarom melodioznih dalmatinskih pjesama.
Također, osnovana je i dječja tamburaška sekcija KUD-a koja je od osamdesetih godina, tada pod vodstvom poznatog profesora Joza Ajdukovića, pa sve do današnjih dana, odgojila brojne tamburaše i tamburašice. Današnja muška klapa Čilipi koja je između ostalog i tamburaška glazbena pratnja folklornim plesovima, može se smatrati potomkom Skurićevog tamburaškog sastava.
Tamburaška glazba kojom se vrlo brzo i relativno jednostavno postiže višeglasno složno muziciranje i koja je prigrljena i iz potrebe da ljudi zajedno sviraju, zauzela je reprezentativno mjesto u konavoskoj glazbenoj baštini učinivši tamburu jednim od popularnijih narodnih glazbala unutar folklorne tradicije.