O arheološkom lokalitetu pozicioniranom na krajnjem, zapadnom dijelu cavtatskog poluotoka Rat pisali smo u više navrata, a danas ćemo se baviti staklenim inventarom koji je otkriven u arheološkim istraživanjima koje su vodili Muzeji i galerije Konavala u razdoblju od 2014. do 2017. godine. Riječ je o prostoru unutar izdužene uske prostorije s ostatcima freske in situ i uz njene vanjske zidove.
Svi pokretni nalazi, od keramike preko građevinskog materijala, novaca, arhitektonske plastike, ulomaka žbuke sa slikanom površinom i mozaika, pa sve do ulomaka staklenih posuda, svjedoče da je ovaj kompleks korišten od 1. st. pr. Kr. do 4. st.
Iako su pojedini predmeti od stakla, uglavnom perle i male posudice, bili poznati još starim Sumeranima i Egipćanima, tek će otkriće lule za puhanje stakla omogućiti tehnološki bolju i bržu proizvodnju stakla. Vjerojatno je do otkrića stakla došlo sasvim slučajno, ali magični sastojci uvijek su isti ili slični. Osnovni elementi proizvodnje stakla su kvarcni pijesak – silicij dioksid, vapnenac i soda ili potaša. U procesu dobivanja stakla u antičko se doba prvo kvarcni pijesak miješao s alkalnom supstancom u odnosu 9:3, zatim bi se ta smjesa zagrijavala u keramičkim posudama ne bi li se dobila žitka, staklasta masa tzv. staklača, koja se zatim hladila pa usitnjavala.
Probrana staklača opet bi se stavljala u zagrijane posude za topljenje koje su se ubacivale u zagrijane peći u kojima bi se trebala postići vrlo visoka temperatura, čak i do 1300 °C. Naravno, za takvu aktivnost trebalo je imati velike količine kaloričnog drva. Većina rimskog stakla izrađena je puhanjem kroz do metar i pol dugu željeznu cijev, lulu, koja je na jednom kraju imala drveni pisak. U početku se puhalo u kalup, a zatim se lula koristila za slobodno puhanje i oblikovanje posuda. Boja stakla ovisila je o primjesama oksida željeza u kvarcnom pijesku. Tako se rimsko staklo 1. stoljeća odlikuje intenzivnim bojama. Potpuno dekolorirano, transparentno staklo počinje se proizvoditi sredinom 2. stoljeća. Kako bi se proizvelo takvo bezbojno staklo, u staklenu se masu dodavao piroluzit-manganov dioksid, a ponekad olovo.
U samim su se počecima carstva u proizvodnji stakla još uvijek koristile i druge, starije tehnike kao lijevanje i prevlačenje preko kalupa. Takvom tehnikom izrađivane su i posude od mozaičnog stakla, kakvih je nekoliko ulomaka pronađeno i na arheološkom lokalitetu na Ratu. Tehnika poznata i pod nazivom millefiori prakticirala se krajem 1. st. pr. Kr. i tijekom prve polovice 1. stoljeća. Raznobojni prutići stakla rastopljeni u staklenoj masi posudu bi činili vrlo dekorativnom. Ulomci zdjele izrađene od kobaltnoplavih i bijelih prutića i zdjele od smeđe
ljubičastih i bijelih prutića moguće da su nastali u akvilejskim staklarskim radionicama, iako je poznati centar proizvodnje ovakve vrste stakla bila i Aleksandrija.
Raširene diljem Rimskog Carstva tijekom 1. stoljeća bile su i rebraste zdjele, rađene tehnikom prevlačenja preko kalupa, a veliki broj raznovrsnih ulomaka takvih posuda pronađen je i u Cavtatu. Polukružne posude s vanjske strane imaju niz rebara koji se od otvora spuštaju prema dnu posude. Nekoliko je ulomaka monokromnih posuda intenzivno koloriranih, smeđe-jantarne i plave boje, koje su spadale u luksuznije posuđe, a ostali su ulomci prirodne boje stakla, transparentne plavkaste ili zelenkaste boje.
Osim velikog broja ulomaka staklenih zdjela, tijekom istraživanja je pronađen i veliki broj ulomaka čaša različitih oblika i različitog podrijetla. Karakteristični su ulomci čaša izrađeni tehnikom slobodnog puhanja, a koji su ukrašeni apliciranim kapljičastim ukrasima od taljenog stakla u modroj i tirkiznoj boji. Pretpostavlja se da je Köln bio jedan od centara proizvodnje ovih čaša, odakle se proizvodnja proširila na Galiju, Podunavlje i Mediteran. Bile su široko rasprostranjene diljem Carstva od kraja 3. stoljeća i tijekom čitavog 4. stoljeća.
Recentnim arheološkim istraživanjima vođenima od 2014. do 2016. godine na arheološkom lokalitetu Rat otkriven je veliki broj fragmenata raznolikih staklenih posuda. Riječ je o nalazima prepoznatljivih tipoloških karakteristika (čaše, boce, vrčevi, zdjele, tanjuri, svjetiljke, nakit) i dekoracije (rebra, aplicirani kapljičasti ukrasi, ugravirane linije), ali i različitih tehnika proizvodnje (lijevano staklo, staklo puhano u kalup, staklo prevlačeno preko kalupa, slobodno puhano staklo).
Osim tipičnog, svakodnevnog stolnog posuđa, na ovom lokalitetu pronađeni su i neki ulomci stakla s graviranim ukrasima i dekoracijom koji svjedoče o višem standardu i upotrebi luksuznih staklenih predmeta u rimskoj koloniji Epidaur. Ti zanimljivi fragmenti također nas upućuju na razvijene trgovačke veze između Epidaura i važnih staklarskih centara tog vremena – Aquileje, Sidona, Alexandrije, Kölna…