Daleki čuvari lokalne baštine

Gdje god su se iseljavali ljudi iz Konavala, pronosili su se komadići konavoske baštine. Iz Konavala su odnosili jezik i običaje svoga vremena, uspomene, a i komadiće materijalizirane veze s voljenim prostorom iz kojeg su potekli. Od materijalnih predmeta najsnažniju vezu s područjem Konavala održavali su predmeti konavoske nošnje, konavoskog veza kao i fotografije rodbine iz Konavala.

Tako noviji otkupi i darovanja koja stvaraju muzejsku građu Zavičajnog muzeja Konavala uglavnom pristižu s područja izvan Konavala, iz Grada, Zagreba, iz iseljeništva ili drugdje.

I dok su se u lokalu mijenjali utjecaji, mode, kao i jezik, koji se najviše isprepleo s hrvatskim književnim standardima svoga vremena, sve ono što se zateklo u iseljeništvu ostalo je okamenjena memorija nekog davnog vremena. Predmeti koji su bili dio upotrebe ili odijela uopće, odjednom su u iseljeništvu postali relikvije koje se itekako čuvaju. Isti takvi predmeti u Konavlima bi se s vremenom potrošili, reciklirali ili su ih uništile životne okolnosti burnog 20. stoljeća. Tri rata, ekonomske krize, mogućnost prodaje vezova i nošnje lokalnim trgovcima, sve to je konavoske kuće sustavno osiromašivalo. Vrlo malo nošnje i veza uspjelo je doživjeti današnje vrijeme, nešto po privatnim zbirkama, a nešto u našem Zavičajnom muzeju Konavala. Toliko malo da se na području Konavala ne može naći na prodaju (a skoro ni uopće) nošnja iz 19. ili s početka 20. stoljeća.

Jedna takva muška nošnja stigla je prošli tjedan iz Los Angelesa. Predala nam ju je gospođa Luci Basor Hazdovac u ime Konavoskog dobrotvornog društva iz LA-a koje je vlasnik nošnje, a nosila ju je cijelim putem u ručnoj prtljazi da se slučajno ne zagubi. Riječ je o besprijekorno očuvanoj svečanoj muškoj nošnji koja se nosila oko 1900. godine u Konavlima.

Sastoji se od tri gornja odijela; fermena/toka, presomitače i koreta, modrih gaća sa svilenim gajtanima, bječava, podveza i tozluka, svilaja i srebrnoga noža s koricama te dviju košulja koje nisu originalne već su prilagođene za nošenje muške nošnje. Svi dijelovi nošnje su izuzetni primjerci kakve nemamo u muzeju, a sam fermen/toke vrhunski je terzijski rad s filigranskim ukrasima i dodatkom poludragog kamenja. Prema kazivanju gospođe Basor Hazdovac, nošnja se oblačila nekoliko puta za svečane prilike u SAD-u, a cijelo se vrijeme brižno čuvala u konavoskim obiteljima u Los Angelesu. Doznali smo da ju je u Ameriku donio iz Dunava g. Obradović koji je bio član Konavoskog dobrotvornog društva, osnovanog daleke 1913. godine.

Koret i gaće su od modre čoje i jedini su primjerak modre konavoske muške nošnje u muzeju. Modre nošnje bile su uobičajene krajem 19. i početkom 20. stoljeća, preko kojih su se oblačile različite presomitače i gunjci. Koret je ukrašen odlično očuvanim terzijskim radom metalnom zlatnom srmom po rukavima, a unutarnji krajnji dio rukava podstavljen je velurom crvenoružičaste boje kojeg smo viđali na konavoskoj svadbenoj dolami iz Etnografskog muzeja u Zagrebu ili na najstarijim primjercima arči od modrine. Od istog je materijala u cijelosti i presomitača koja je ukrašena zlatnom srmom, s koje su nažalost skinute originalne filigranske puce i nadomještene zamjenske od suvremenog materijala, premda ne umanjuju dojam koji ovo muško odijelo ostavlja.

Pas koji je stigao s nošnjom svileni je veliki trobolos, primjerak rađen od različitih kariranih tkanina obrtne proizvodnje s dugim resama, izvrsno očuvan. Preko njega se nosio svilaj, ili po naški svilaja, kožna torbica koja se sastoji od nanizanih kožnih listova među koje se zatiču muški rekviziti, mašice, čibuk i drugi pribor za pušenje, nož, puška i drugi predmeti kojima se pod zadnje kitio muški svijet u Konavlima. Od pribora iz svilaje stigao nam je u donaciji odlično očuvani nož u koricama koje su u cijelosti ukrašene, a od prepoznatljivijih ukrasa ističe se sidro, što upućuje ipak na mogućeg prvog vlasnika moreplovca. Na noževima i jataganu koje od prije imamo u muzejskoj građi nedostaju pomorski ukrasi, tako i ovim dijelom donacije obogaćujemo spoznaje o rekvizitima muškaraca u prošlosti.

Gospođa Luci Basor Hazdovac s kćeri ispred donacije

Od ostalih zanimljivosti koje su vezane za ovu donaciju svakako je za spomenuti par tozluka / terzijskih dokoljenki crvene boje ukrašenih zlatnom srmom te par vezenih podveza kojima se pričvršćuju dokoljenice. Tozluke već imamo u zbirci, ali zbog njihovog lošeg stanja nismo bili u mogućnosti izlagati ih na lutkama. A za razliku od tozluka, ovo su nam prve podveze ove vrste u muzeju.

S predmetima nošnje zaprimili smo i predmete vezane za Konavosko dobrotvorno društvo, među kojima se ističe konavoska kapa na koju je pričvršćen logo društva, te nešto fotodokumentacije.

Nije neobično da se u inozemstvu očuva ovako vrijedna nošnja. Ljubav za rodni kraj i veza s predcima, barem prvim generacijama iseljenika, daje snagu za svu brigu o svemu konavoskom. Tamo se štovanjem konavoskih relikvija čuva građa koja se vraća doma i predajom Muzejima i galerijama Konavala postaje javno dostupna muzejska građa sa svojstvom zaštićenog kulturnog dobra Republike Hrvatske.

Velika hvala dalekim baštinicima konavoske građe, konavoskim iseljenicima.