Prilikom arheoloških iskopavanja često se pronalaze ljudski ukopi. Bilo da se radi o sustavnom istraživanju utvrde, naselja ili pak nekom zaštitnom istraživanju, naići na kosturni ostatak nije neobičan prizor. Posmrtni ostatci vrlo su važni materijalni izvori za proučavanje prošlosti. Ovisno o razdoblju i području oni variraju, pa tako ukopi mogu biti paljevinski ili kosturni. Tipološki, mogu biti ukopi u stijeni, zemlji, gomili, amfori ili u nekom drugom obliku.
U Konavlima se kroz zadnjih 50 godina pronalazilo mnoštvo ukopa. Od ciljanih istraživanja nekropola najučestaliji su grobovi pronađeni na groblju u Jagnjilu, uz crkvu sv. Ivana u Ljutoj te oko utvrde Sokol, što se donekle i moglo očekivati budući da je u tom dijelu Sokola i danas groblje, no ponekad su i slučajno pronađeni. Tako je lokalitet Peranova greda u Zastolju slučajni pronalazak ilirskih grobova prilikom proširenja ceste. U Sustjepanu u Cavtatu također je slučajno pronađeno nekoliko ukopa ukomponirano u građevinski kompleks najvjerojatnije ville maritime. Prilikom istraživanja vodovodne trase Vodovađa – Cavtat, dio kanala akvadukta iskorišten je za ukope. Velikom dužinom sjevernog dijela poluotoka Rata u Cavtatu nalaze se grobovi uklesani u živac, a na području lokaliteta Zorina 8 pronađeno je nekoliko ukopa u amforama. Svi navedeni ukopi ne pripadaju istim razdobljima, no svima njima zajedničko je da arheolozima i antropolozima pričaju priču o minulim vremenima.
Ukopi su dio ljudske svakodnevice te nam donose pregršt informacija o ljudima koji su ih vršili. Iz načina ukopa možemo dobiti uvid u vjerovanja i rituale prilikom ukapanja, dok iz kostura dohvaćamo informacije o životu pokojnika. Arheolozi pažljivo iskopavaju grobove, pritom dokumentirajući svaki korak rada. Prvo se detaljno očisti grob koji se fotodokumentira i topografski snimi. Potom se skidaju poklopnice, ako ih ima, te se ponavlja proces snimanja. Zatim slijedi pažljivo odstranjivanje zemlje pri čemu se otkriva položaj kostura, ali i priloga koji se nalaze uz njega. Ovisno o položaju kostura, prilozima uz kostura i orijentaciji groba doznajemo mnoge aspekte života tadašnjih ljudi, od načina života pa sve do religije i vjerovanja.
Naime, ako uzmemo za primjer grob iz prapovijesnog razdoblja, prilog poput metalnog koplja označavat će ratnika jer je metal u prapovijesnom dobu još uvijek komoditet te ga ne može bilo tko priuštiti. Ukop ispod kamene gomile, osim fragmentirane keramike, može biti i bez priloga, što ne znači da se radi o siromašnoj osobi, već je moguće da je ukopana s predmetima koji se s vremenom raspadnu, poput voćki ili nekih drvenih i tekstilnih predmeta. Orijentacija također igra svoju ulogu pri ukopavanju. Tako se, na primjer, u srednjem vijeku većina kršćanskih grobova orijentira istok-zapad okrećući se prema Svetoj zemlji. Osim orijentacije groba, bitan je i položaj kostura. U ranoj prapovijesti česti su ukopi zgrčenci, u kojima se tijelo osobe vraća u utrobu majke zemlje u vidu zgrčene osobe, tj. fetusa.
Očišćeni kostur crta se na milimetarskom papiru, fotografira i snima te se vadi iz groba. Kosti se pažljivo pakiraju u pak-papir, grupirane pod duge kosti, kratke kosti i kosti lubanje te se šalju na daljnju antropološku obradu. Jedan mali dio, najčešće dio lubanje ili pokoji zub, odvaja se za C14 analizu uz pomoć koje se dobije informacija o starosti kostura. Naime, nakon smrti osobe prestaje izmjena tvari unutar tog organizma, pa se koncentracija C14 izotopa ugljika smanjuje radioaktivnim raspadom, zbog čega je moguće odrediti koliko je vremena proteklo od smrti organizma.
Antropološka analiza izlučuje malo drugačije informacije o preminuloj osobi. Zahvaljujući njoj, moguće je ustvrditi radi li se o mladoj ili staroj osobi, muškarcu ili ženi, je li osoba imala kakvih bolesti, kakva joj je bila prehrana, je li imala ozljeda, teško živjela ili pak kako je umrla. Naime, zahvaljujući antropološkoj analizi kostura s lokaliteta Jagnjilo, saznali smo da je od 128 pokojnika njih 70 djece, a od muškaraca i žena sveukupno ih je samo 4 bilo starije od 50 godina. Također, utvrđeno je da je većina djece umrla od zajedničke zarazne bolesti koja je u 14. – 15. st. harala tim područjem, a odrasle osobe od 18 do 59 godina imaju znakove na kostima koji upućuju da su za života bili podložni povećanoj fizičkoj aktivnosti i vrlo teškim životnim uvjetima.
Nakon što se lokalitet istraži, a kosti analiziraju, one se najčešće vraćaju na lokalitet s kojeg su izvađene te im se određuje zajednička grobnica sa zajedničkim ukopom. Tako je nakon završenih istraživanja na lokalitetu Sv. Ivan, Ljuta 2018. godine u duhu današnjih običaja napravljen obred ponovnog ukopa sa sv. misom, a kosturni ostatci izvađeni prilikom arheoloških istraživanja 2017./2018. godine ponovno su zakopani.
Vrijednost arheoloških istraživanja zapravo je u novim prinosima kojima doznajemo o ljudima i načinu života u prošlosti, premda mnogi misle da je vrijednost pronalazak kakvog vrijednog grobnog priloga. Zbog takvog načina razmišljanja mnogi grobovi su još u daljoj prošlosti otvarani u potrazi za blagom. Krađom rijetkih grobnih priloga iz grobova gubi se mogućnost istinite interpretacije i razumijevanja stvarnog načina života. Predmeti nestaju u bespućima kolekcionarskih trgovačkih puteva, gube kontekst i identitet. S druge strane, oni pronađeni za vrijeme arheoloških istraživanja svoj dom pronalaze u muzeju, i preko njih se interpretira život toga doba. Postaju medij za razumijevanje baštine na korist svih nas.