„Sramotna“ prodaja Dalmacije

Jacopo Tintoretto Opsada Zadra

Grad Venecija smješten je na lagunama između ušća rijeke Po na jugu i ušća rijeke Piave na sjeveru. U svojim početcima bila je sklonište stanovnicima s kopna, ali se do 8. stoljeća pretvorila u jedan od najvažnijih gradova sjeverne Italije. Premda je sve do 11. stoljeća priznavala nominalnu vlast Bizantskog Carstva i bila teritorijalna jedinica dukat (na čelu kojeg je dux ili dužd), Venecija je vrlo rano počela voditi vlastitu politiku. Osvajanje okolnih gradova na kopnu i uspostavom znatnih trgovačkih veza s Carigradom, Venecija je nastojala osigurati prosperitet svojih stanovnika. Također se iz trgovine i prvih širenja može naslutiti smjer mletačke politike. Naime, trgovina s Carigradom omogućila je gotovo monopol na luksuznu robu s istoka pa se ta trgovina morala osigurati na sve moguće načine.

Pozicija Venecije na samome sjeveru Jadrana značila je da pomorska trgovina mora prolaziti uz istočnu obalu Jadrana. Do 11. stoljeća trgovinu najviše ometaju hrvatski i neretvanski vladari, pa im Venecija plaća danak za slobodnu plovidbu. Drugim riječima, za očuvanje mletačke trgovine bilo je krucijalno posjedovati luku, a ako je moguće i više njih na istočnoj obali Jadrana. Tako su se brodovi mogli skloniti od gusarskih napada, ili je naoružano brodovlje iz te luke moglo brže krenuti u potjeru za gusarima. Ova mletačka ideja ostvarit će se već 1000. godine kada je dužd Petar II. Orseolo s jakom mornaricom pokorio čitavu obalu i otoke od Krka do Dubrovnika. Ipak, takvo stanje neće dugo potrajati jer nakon stabilizacije države hrvatski vladari ponovno vraćaju izgubljena područja. U idućim stoljećima slijedit će se ovaj obrazac: kada je vlast vladara iz zaleđa dalmatinskih gradova stabilna i usmjerena prema očuvanju trgovine tih gradova, Venecija nije u stanju nametnuti svoju vlast, ali tijekom dinastičkih i feudalnih ratova dalmatinski gradovi će često tražiti zaštitu Venecije kako bi očuvali trgovinu i posjede.

Mletački posjedi u Dalmaciji

Najznačajniji grad za Mlečane svakako je bio Zadar, kojeg su više puta morali osvojiti na silu. Njegova pozicija na sredini Jadrana i sigurna, velika luka bili su minimalni preduvjeti sigurne mletačke trgovine. Drugi razlog važnosti Zadra bila je sol koju su Mlečani željeli kontrolirati u cijelom Jadranu. Upravo zbog toga što bi mletačka vlast ograničila prosperitet i slobodu Zadrana, oni su sve do 15. stoljeća najljući protivnici Mlečana. Ipak, kroz 12. i 13. stoljeće Mlečani trajnije ne posjeduju veći teritorij na istočnoj obali Jadrana. Otok Krk i grad Zadar nešto su češće priznavali mletačku vlast, a ostali gradovi samo u iznimnim trenutcima. Ipak, čvrsto uporište Mlečana 1205. godine postao je i Dubrovnik u kojemu će vladati sve do 1358. godine.

Početkom 14. stoljeća ponovno dolazi do dinastičkih borbi u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu, a gotovo svim dalmatinskim gradovima vladaju Šubići. Ipak, nakon što je Karlo Anžuvinac osigurao prijestolje, okomio se na Šubiće. Većina dalmatinskih gradova tada je zatražila zaštitu Venecije jer nisu željeli ugroziti svoju egzistenciju i trgovinu. Drugim riječima, dalmatinski gradovi nisu imali ništa za dobiti u dinastičkim borbama, a mogli su izgubiti mnogo. Zato je sigurna mletačka vlast, koja uglavnom ostavlja veću autonomiju, bila bolja opcija. Situacija će se promijeniti sredinom 14. stoljeća kada Ludovik Anžuvinac vidi Dalmaciju kao ključ povezivanja Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva i Napuljskog Kraljevstva. U njegovoj zamisli kontrola Jadrana bila je neizbježna za sigurnu vlast. Uspjeh pohoda protiv Venecije zaključen je Zadarskim mirom 1358. godine kojim Venecija gubi sve posjede južno od Istre do Drača. Tada prvi put Dubrovnik priznaje vlast ugarsko-hrvatskog kralja.

Vrijeme vladanja Ludovika Anžuvinca zapamćeno je u dalmatinskim gradovima kao doba prosperiteta. U isto vrijeme Konavle su pod vlašću srpskih vladara, ali njihova moć će ubrzo opasti upravo zbog borbi s Ludovikom i kasnije Osmanlijama. Povezano s ovim je i rast moći bosanskih vladara koji će nakon Ludovikove smrti iskoristiti situaciju i jedno vrijeme kontrolirati velik broj dalmatinskih gradova kao i Konavle i Primorje. Smrt Ludovika neće samo donijeti zastoj prosperiteta, nego ponovne dinastičke borbe jer Ludovik nije imao muškog nasljednika. Njegova maloljetna kćer Marija udala se 1385. godine za Žigmunda Luksemburškoga, ali je vlast još uvijek bila u rukama kraljice majke. U isto vrijeme pojavljuje se Ludovikov najbliži rođak Karlo Drački iz dinastije Anžuvinaca koji na godinu dana preotima vlast, ali je ubijen i njegove pristaše se na kratko pritajuju.

Ladislav Napuljski

Žigmund je osigurao krunu 1387. godine nakon što je ubijena kraljica majka Elizabeta. Osam godina kasnije umrijet će i Marija, što velikim dijelom oduzima legitimitet Žigmundu. Ipak, prve pobune plemstva uspio je uspješno ugušiti, a 1396. godine uputio se na kršćanski pohod protiv Osmanlija. U nikopoljskom porazu vjerovalo se da je nastradao i sam Žigmund, pa je plemstvo ponovno diglo bunu. Žigmund će pobunu krvavo ugušiti već iduće godine, ali i time poslati jasnu poruku plemstvu i dalmatinskim gradovima da je opasno imati takvoga kralja. Uz sve to, Žigmund je bio izuzetno zauzet problemima u Svetom Rimskom Carstvu, gdje je ulagao velike sume novca kako bi bio izabran za kralja Češke i cara Svetog Rimskog Carstva.

Prvenstveno hrvatski, bosanski i dalmatinski plemići zalagali su se za smjenu na prijestolju i 1403. godine u Zadru su okrunili Ladislava Napuljskog (Ludovik Anžuvinac), sina Karla Dračkog. Zanimljivo je kako jedino Dubrovnik od dalmatinskih gradova nije podržao Ladislava. Naime, zbog autonomije i malog pritiska plemića iz zaleđa, Dubrovniku je odgovarao udaljeni vladar koji nije zainteresiran za jadransku politiku. Sve što je vrijedilo za Dubrovnik, za ostale je gradove bilo suprotno. Oni su imali manje autonomije i više su se oslanjali na plemiće iz zaleđa. Ladislav Napuljski bio je već kralj u Južnoj Italiji i istaknuo se kao vješt diplomat i vojskovođa. Zbog toga se probudila nada da će uspjeti pobijediti Žigmunda i voditi zaštitničku jadransku politiku. San je bio kratkog vijeka jer su Žigmundove snage uništile vojsku Ladislavovih pristaša 1408. godine.

Žigmund Luksemburški

Nakon što je uvidio da neće moći zadržati svoje posjede u Hrvatskoj i Dalmaciji, Ladislav počinje pregovore s Venecijom o prodaji svojih prava i posjeda u Dalmaciji. Prvotna cifra bila je 300 000 dukata, ali je 9. srpnja 1409. godine konačno ugovorena prodaja Zadra, Novigrada, Vrane i otoka Paga, kao i Ladislavova prava na Dalmaciju za 100 000 dukata. Premda se ova prodaja u historiografiji često promatrala kao isključivo Ladislavova bezobzirnost i izdaja, zapravo je sigurno da Venecija ne bi ušla u posjed dalmatinskih gradova bez njihove privole. Već se 29. srpnja u Zadru vijorio mletački barjak. Drugim riječima, Zadranima je odgovarao dolazak Venecije, što zbog straha od Žigmunda, što zbog nezadovoljstva s njegovom politikom u ranijim razdobljima.

Žigmund je pokušao vojno vratiti izgubljene dalmatinske gradove, ali je do 1420. godine Venecija ovladala svim otocima osim Krka, cijelom obalom južno od Velebita s izuzetkom Omiša i Dubrovnika. U dugim sukobima, Žigmund je čak ustupio Dubrovčanima vlast nad Korčulom, Bračem i Hvarom (1414. – 1418.). Loš odnos Dubrovčana prema plemstvu ovih otoka jedan je od uzroka njihovog potpadanja pod Veneciju. Godinu dana nakon gubitka Korčule, Hvara i Brača, Dubrovčani su kupili Sandaljev dio Konavala i tako okrenuli svoja nastojanja prema istoku. Da nije došlo do prodaje Dalmacije ili da su Dubrovčani očuvali svoju vlast na stečenim otocima, možda nikad ne bi došli u posjed Konavala, ali tko zna.