Sandalj Hranić

Pogledamo li unatrag kroz konavosku povijest, važan kulturološki reper bit će dubrovačka kupnja Konavala od bosanskih velikaša Radoslava Pavlovića i Sandalja Hranića. Dugogodišnjim pregovorima i trgovinom Dubrovačka Republika, osim Konavala, stekla je i neke druge dijelove koji su bili pod bosanskim vladarima, a Sandalj Hranić, koji je spadao u sam vrh bosanskog plemstva, bio je važna ličnost dubrovačke interesne sfere. Tako će 1428. godine dubrovački poslanici izjaviti da se ne pamti da je, još od svog osnutka, Grad bio s nekim velikašem u većem prijateljstvu nego s njim.

Sandalj je iz roda Kosača, sin Hrane Vukovića, rođen vjerojatno 1370. godine. Očev brat, Vlatko Vuković, ostavio mu je 1392. godine svoje posjede, među kojima su bile i Konavle.

Na primjeru Konavala možemo pratiti devijaciju posjedovne strukture bosanskih velikaša Sankovića, Kosača i Pavlovića, a koja je bila rezultat politike kralja Tvrtka I. Kotromanića. Tako je posjed Nikole Altomanovića, Konavle, Dračevica i Trebinje, kojeg su se 1373. godine domogli zetski feudalci Balšići, njima oduzeo Tvrtko I. 1377. godine. Tom prigodom Sankovići su dobili Konavle, Pavlovići trebinjsko područje, a Kosače Dračevicu. Dubrovačka težnja da se prošire na prostor koji je nekad pripadao epidauritanskom ageru, a čijim su se baštinicima oni smatrali, konačno se učinila mogućom 1391. godine kada su braća Sankovići s Republikom sklopili sporazum o ustupanju Konavala.

Međutim, prodaja nije bila izvršena jer se tome snažno usprotivio kralj Stjepan Dabiša, koji na prijestolje dolazi nakon smrti Tvrtka I. On će dozvoliti Vlatku Vukoviću i Pavlu Radinoviću iz obitelji Pavlovića da Sankoviće protjeraju, a Konavle međusobno razdijele. Upravo će ta podjela postati izvor brojnih problema među ovim velikaškim obiteljima. Podjela se temeljila na podijeli ovisnih im vlasteličića, tako da je u naravi rezultirala izmiješanim i usitnjenim posjedima, a utvrdu Soko držat će zajedno.

Sandalj Hranić, kao i Pavle Radinović, spominju se 1397. godine kao dubrovački građani, a vjerojatno je da je taj status Sandalj dobio još i ranije. Dubrovčani su se te 1397. godine obraćali Sandalju vezano za probleme oko prodaje soli u Sutorini. Kako bi naglasili svoja prava vezana za pitanje mjesta gdje se može prodavati sol, pozivaju se na dugotrajno prijateljstvo između njih i Vlatka Vukovića, ali i na činjenicu da je Sandalj njihov građanin.

Kad je početkom 1399. godine bosanski kralj Stjepan Ostoja, koji je na prijestolju naslijedio kraljicu Jelenu, ženu Stjepana Dabiše, izdao povelju kojom Dubrovčanima daje Primorje od Kurila do Stona, uz kralja, kao svjedok, bio je i vojvoda Sandalj Hranić. Nešto kasnije, te iste godine, Dubrovčani su nezadovoljni carinskom politikom na posjedima Pavlovića i Kosača u Konavlima, važnom im putu prema zaleđu. Naime, dvojica velikaša uspostavili su dvije carine za ulazak trgovaca na dubrovačko područje. Jednu carinu, onu u Ledenicama, držali su Radinovićevi ljudi, a carinu u Ljutoj ljudi Sandaljevi, što je uvelike opterećivalo kupovnu moć trgovaca koji su dolazili u Dubrovnik.

Sandalj Hranić i Pavle Radinović u početku su njegovali dobrosusjedske odnose. Sandalj, uz predvodnika Hrvoja Vukčića, profitira svrgavanjem kralja Stjepana Ostaje i dolaskom Tvrtka II. Tvrtkovića na prijestolje. Na njihovoj strani je i Pavle Radinović. U to vrijeme Sandalj Hranić oženit će se drugi put, i to za kćer Vuka Vukčića, Hrvojevog brata. U miraz mu je došao posjed Ostrovice i Skradina. Godine 1405. riješene su razmirice oko sela Lisac s okolicom, kao i mira između Bosne i Dubrovnika, pa Sandalj ugovara posebne privilegije kojima dobiva plemstvo, kao i brat mu Vukac, kuću Radiča Sankovića u Dubrovniku, dio zemlje u Primorju te pravo azila.

Trzavice između Sandalja i Pavla Radinovića započinju nakon 1410. godine kad Pavle, zahvaljujući dubrovačkim nastojanjima na ugarskom dvoru, izražava želju za prodajom Konavala, a Sandalj takvih namjera još ne pokazuje. Slijede previranja oko prijestolja uz sve češće upadanje osmanske vojske i njihovih jasnih političkih aspiracija. Neprestane izmjene u odnosima spram podržavanja čas Ostoje, čas Tvrtka II., a sve prema vlastitim interesima rečenih bosanskih velikaša, rezultirale su ubojstvom Pavla Radinovića, kojeg su ubili bosanski velikaši, kralj Ostoja i sam Sandalj Hranić.

Pavlovi sinovi, Petar i Radoslav Pavlović, za glavnog krivca smatrali su upravo Sandalja Hranića. U turbulentnim vremenima, sve žešćim  pritiscima Osmanlija i neprijateljstvom među bosanskom vlastelom, u jednom je trenutku Sandalj Hranić ostao potpuno sam. Pavlovići, uz pomoć Osmanlija, tijekom 1416. godine preuzimaju Sandaljeve posjede, a uznemiravaju i Dubrovčane na granici. Uvidjevši svoj težak položaj, Sandalj prihvaća osmansku orijentaciju i 1418. godine dolazi do prestanka sukoba između njega i Pavlovića. Povrativši tako svoje konavoske posjede, Sandalj Hranić odlučio je prodati ih Dubrovačkoj Republici 1419. godine.