Karnevalski likovi

Gruda, 1970-ih godina

Karnevalske svečanosti u Hrvata su različite po sadržaju, kostimima i manifestacijskim oblicima, a cjelokupni pokladni period završava svečanim spaljivanjem ili pokapanjem velike lutke, personifikacije samog karnevala. Karnevalska priredba suđenja karnevalu popraćena je atraktivnom maškaranom povorkom te zauzima centralno mjesto tradicijskih pokladnih običaja u Konavlima. Glavni karnevalski likovi suđenja karnevalu jesu pokladna lutka, advokat, sudac, ponekad s porotom, udovica, majka.

Starija tradicija pamti i likove krvnika, komandira s vojnicima, a ponekad i tradicijski maskirani lik poput vraga. Do šezdesetih godina 20. stoljeća odvijanje ove pokladne drame zabilježeno je u Čilipima, Pridvorju, Vitaljini, Grudi, Pločicama, a veće manifestacije koje su posjećivali i stanovnici okolnih sela bile su na Grudi i u Čilipima.

Čilipi, 2009. godine

Za pokladnu lutku u konavoskim krajevima uvriježen je naziv karnevo ili karneval te ona predstavlja godišnje utjelovljenje svih zala lokalne zajednice. Njena uloga u dramskom predstavljanju jest uloga krivca, optuženika oko kojeg se razvija tradicijom određena dramska radnja. Sama lutka je obično načinjena od drva ili slame: Radio se od drva, od drva bi se napravilo noge i konstrukcija i gore glava. A onda bi ga se obuklo u neku robu, staru robu ili nešto i onda bi se napunilo slame, a glava bi bila od bječve, s klobukom. Rukavice bi se prišile ili onako nešto u ruke, i crevlje, i mogo je čak i sjedat i držat i vezali bi ga. Nacrtali bi mu oči i usta.

Kao glavna atrakcija karnevala lutka je u prvom planu. Nalazi se na čelu pokladne povorke, njoj se sudi i nju se na kraju obično spaljuje, a spaljivanjem Karnevala i plesom maškara oko goruće lutke postiže se čišćenje zajednice. Ulogu Karnevala je katkad i odglumio živi čovjek kao što je zabilježeno na Grudi, a u tom je slučaju pokladna lutka dvojnik kojim se zamijenio živi čovjek prije same egzekucije Karnevala. Lutka često ima svoje personalizirano duhovito ime kojem je cilj nasmijati publiku, a koje se iz godine u godinu mijenja, sukladno samoj temi karnevala.

Temu karnevala smišlja takozvani karnevalski odbor sastavljen od lokalnih entuzijasta, a koji su najčešće i sami glumci pokladne drame, ali i scenaristi, režiseri i slično: Nešto što se dogodilo kroz tu godinu tako se i karnevo izabro, on bi po tomu dobio ime. Na taj način on bi to skrivio i onda bi mu se i sudilo. Imena karnevala jezgrovito aludiraju na ljude i događaje koji su lokalnoj publici poznati i kao takvi su u punom kontekstu prepoznatljivi i duhoviti isključivo užoj lokalnoj zajednici.

Gruda, 1960-ih godina

Šezdesetih godina u Vitaljini je zabilježeno ime karnevala Sujo Bogović ili Niko Nikogov, u Pridvorju Rizikalo Ahmetović, na Grudi doktor Guzović, a u Čilipima Natezalo Svorcan pokojnog Sramote. Osamdesetih godina je u Čilipima zabilježeno ime Tresko Telefonić, a devedesetih godina Obećanko Lažić i Nevenko Kutlić. Nadalje, značajan je  lik udovice odnosno uloga Karnevalove žene koja je tradicionalni primjer izmjene spola: Ma vazda ti je on, vazda se volio u žensko oblačit. On bi plako, to je narico, isto ko jej bi se krivio.

Muškarac odjeven u žensku odjeću, često s karikiranim naglašenim ženskim atributima te izmijenjenim glasom tijekom cijelog karnevala jadikuje, plače, čak i flertuje te proziva krivce koji osuđuju Karnevala: Bila je porota i sudac koji je osuđivo što je kroz cijelu godinu pravio krivo. Za što je kriv, cijelu godinu đe je što napravio. A publika viče: tako je, objesi ga, zapali ga. Sudac presudio presudu da ga treba spalit i onda bi se spaljivo i plesalo bi se oko njega. Suci, porota i advokati su redovito bolje obučeni, a u Čilipima i na Grudi je u nekoliko navrata zabilježena i posudba sudačkih kostima iz dubrovačkog kazališta.

Čilipi, kraj 90-ih

Suđenje se odvija na pozornici koja je na tradicijski utvrđenom mjestu u selu te ono predstavlja vrhunac karnevalskog zbivanja. Čitanje optužnice i Karnevalove oporuke kulminacija je pokladnog humora, ponekad praćena i duhovitim imenima likova na pozornici, kako je to zabilježeno na Grudi u slučaju sudaca koji su nosili imena Guralo, Turalo i Prdalo. Unatoč improvizaciji, proznim dijalozima bliskim svakodnevnom govoru i nedoličnim izrazima priredba suđenja ima utvrđen i pripremljen scenarij kao i samu režiju: Svaki bi zauzeo svoje mjesto, nije tu bilo pometnje, sve je to bilo razrađeno do u tančine, a uloge pomno naučene, sve je to funkcioniralo, sve se znalo ko što kako ima, znalo se tko što kad govori.

Uz karnevalske likove sama pokladna predstava suđenja Karnevalu uključuje i publiku koja je u odnosu na klasično kazalište slobodnija i ne zadovoljava se aplauzom, već intervenira raznim povicima, vikom, odobravanjem ili neodobravanjem, duhovitim komentarima, pa i fizičkom zadiranju u prostor glumaca. Unatoč tome što su karnevalski postupci i likovi stalni i što gledatelji znaju tijek događaja, odnosno znaju da će Karneval biti osuđen i spaljen bez obzira koliko je obrana bila dobra, opet svake godine je bilo drugačije, svake godine je bilo jednako zanimljivo i to se čekalo. Ono što se mijenjalo svake godine sadržaj je drame koji je duhovito prenosio lokalne i aktualne domaće prilike, narodu vazda zanimljive.