Selo Kuna smješteno je na jugoistočnoj padini Sniježnice, na oko 725 metara nadmorske visine. Oskudne obradive površine i umjetni izvori vode uvjetovali su slabu naseljenost sela, međutim u prapovijesti je situacija bila drugačija. Na području Kune do sada su poznate 4 gradine i 8 gomila.
Uz zapadni rub sela, na brežuljku koji nadgleda jugozapadni dio Konavoskog polja, nalazi se prapovijesna gradina još poznata kao Osorgrad. Radi se o niskom uzvišenju koje je najvjerojatnije služilo kao osmatračnica, a po do sada pronađenim nalazima datira se u brončano doba.
Istočno od sela Kuna nalazi se brdo Kišnik (n/m 950) na kojem se smjestila brončanodobna gradina s malim bedemima i manjom koncentracijom grube keramike. U narodu je brdo poznato pod nazivom Lončine zbog keramike koja se pronalazila na tom području. Na južnim padinama brda, u rasponu od 20 do 50 metara ispod gradine, pronađena je veća količina rimskodobne keramike, datirane u 2./1. st. pr. Kr. Najvjerojatnije se radilo o kratkotrajnoj postaji rimske vojske nastaloj za vrijeme rimske ekspanzije u Konavle i pacifikacije Ilira s ovog područja.
Dvije preostale gradine s toponimima Gradac i Gradina nalaze se 2 km od samog sela. Gradac je zapadno od sela na južnim padinama Sniježnice s prirodnom zaštitom s juga i zapada, dok je Gradina smještena istočno od sela.
Dolaskom Dubrovačke Republike u posjed Konavala 1427. godine na Kuni nije zatečeno stalno naselje nego samo kućišta. Podjelom đonti 1435. godine još uvijek nema stanovnika, stoga su Dubrovčani odlučili planirati naseljavanje Kune te je ostavljena zemlja za izgradnju 9 kuća. Kuna je tako postala prvo plansko naselje u Konavlima koje 1500. godine broji 12 kuća.
Na području Kune nalaze se 3 crkve. Crkva posvećena Duhu Svetom na samom vrhu Sniježnice (n/m 1234) spominje se u 15. stoljeću dolaskom Dubrovačke Republike pod titularom sv. Ilije, a današnja kapela je izgrađena 1927. godine. Crkve sv. Tome i sv. Nikole u 15. stoljeću nisu poznate. Naime, crkva sv. Tome spominje se u 17. stoljeću, a današnji je oblik dobila pregradnjom 1911. godine. Na brežuljku sv. Nikole uz prapovijesnu gomilu nalazi se istoimena crkva, također najvjerojatnije izgrađena u 17. stoljeću.
Prema jednoj od teorija, selo je dobilo ime po lovu na kune, kojih ima u okolici sela. Pretpostavlja se da su Dubrovčani u selo namještali pretežito lovce radi lova na kune i njihovog skupocjenog krzna.
Na Kuni se danas osim stambenih kuća i crkvica nalazi i najjužnija planinarska kuća u Hrvatskoj. Točnije, riječ je o nekadašnjoj školi koju su članovi HPD Dubrovnik preuredili za planinarske potrebe. Iz Kune do Sniježnice vodi put kojeg je gradila Austrija 1915., na što nam upućuje i jedan granični kamen s uklesanom godinom 1915. Naime, u vrijeme Prvog svjetskog rata Austrija gradi brojne putove za izvlačenje topova, kopanje rovova i ostalih vojnih potreba na kojima sudjeluje tisuće radnika. Nastojalo se utvrditi položaje i spriječiti talijanske upade, jer bi u slučaju pada Konavala pala i Boka kotorska s ratnom flotom. Tih se godina uspjelo izvući topove na Velji Do i Sniježnicu.
Zapadno od sela, na južnim padinama Sniježnice nalazi se mjesto Njivice. Početkom lipnja, u selima gdje je stočarstvo bila primarna grana, izgonilo se stoku na toriće, a zimske pašnjake se čuvalo od popasa jer su bili zasijani mladim usjevima. Kunjani su imali nekoliko takvih kućišta među kojima su bili Lušca i Orah, a njima su najvjerojatnije pripadale i Njivice. Podatci iz druge polovice 19. stoljeća spominju obitelji s Kune koje u to vrijeme drže preko 300 koza i ovaca.
Danas je od Njivica ostalo 5 do 6 propalih gospodarskih građevina sa zaraslim gumnima i bunarima koje pohode samo avanturisti i planinari.
Dragocjenost Kune u poljoprivrednoj proizvodnji za Konavle u prošlom stoljeću bila je u proizvodnji duhana te krumpira posebne kvalitete. Zbog svog geografskog položaja i mikroklime područje Kune pravo je blago biljnoga svijeta, stanište na kojem se susreću nizinske i planinske vrste. Stoga šire područje Kune predstavlja pravi Eskulapov vrt.