U korti Kuće Bukovac, kao u gotovo svim kortama cavtatskih kuća, raste bella luigia ili citronela. Stari đardini po Konavlima, sinčarije i mirisne pododrine konavoskih kuća mirišu bella luigom. Miris je to limunski, osvježavajući koji je uz bosiok krasio mlade Konavoke na ljetnim proštenjima i misama, procesijama i u zavjetima. Mirisom se tjerala nesvjestica od vrućine i gladi, a prizivalo sfere ljepote i slasti duhovne sreće. Bella luigina grančica u ruci je pod nosom ekstatično prizivala slatke emocije, kako na buduće tako i na prošle sretne ljetne dane. Zimi se pila u opojnom čaju, a suhe grane su u cvjetnim buketima osvježavale naše interijere. Koliko god da se ova biljka ugradila u naš svijet, ona je u njemu novost koja se goji u prekući. Bella luigia kod nas ne raste samoniklo, treba malo ljubavi i njege jer je stigla iz daleka.
Za one koji je ne poznaju to je zimzeleni grmić iz porodice Verbena (Verbenaceae). Ako je u dobrim uvjetima, može narasti do tri metra. Listovi su duguljasti, glatki i skupljeni po tri, a rastu nasuprotno. Cvjeta u kasno ljeto u klasovima na vrhu grančica, a razvijeni cvjetovi su vrlo sitni, bijele i ljubičaste boje. Miris biljke nose listovi, pa nije nužno čekati da biljka procvjeta da bi se uživalo u opojnoj biljci.
Bella luigia je citronovac ili limunovac latinskog naziva koji potvrđuje limunski miris: Aloysia citrodora. Godine 1794. stigla je iz Čilea u Europu zahvaljujući botaničkom eldoradu Španjolaca. Novi osvojeni svijet od Meksika i Kariba do samog južnog kraja Amerika od 16. stoljeća, bio je izvor njihova sjaja. Zlato se naplavljeno krvlju domorodaca donosilo u Europu iz koje su pristizale vojske entuzijastičnih novih tragatelja. Za tragateljima zlata išli su drugi tragači ekonomske vrijednosti, među posljednjima tragači za ekonomskom koristi od nepoznatih biljaka. Tako su u 18. stoljeću na području Južne Amerike započele botaničke ekspedicije, odobravane od španjolskog dvora kojima su se provodila istraživanja te prikupljanja biljnih vrsta i njihova sistematizacija.
U posljednjim godinama vladavine Karla III. (1716. — 1788.) napravio se najveći napor u botaničkim istraživanjima u ekspedicijama po Južnoj Americi, usmjerenim na poznavanje latinoameričke flore sa svim njezinim ekonomskim potencijalom. Botanički materijal koji je dopremljen obogaćivao je kraljevski vrt kojeg je još 17. listopada 1755. osnovao kralj Ferdinand VI. u kojemu je tada bilo preko 2 000 biljaka. Vrt je 1774. godine preselio kralj Karlo III. na današnje mjesto botaničkog vrta u Madridu (Real Jardín Botánico de Madrid) pokraj Prado muzeja. Novi vrt dizajnirali su arhitekti prema Linnaeusovoj metodi, metodi tadašnjeg švedskog kolege botaničara koji je sistematizirao biljni svijet na način koji poznajemo danas. Vrt nije samo imao kontemplativnu funkciju, već onu vrijednu edukativnu. Tu se podučavala botanika i promicale su se nove ekspedicije. Botaničari su dopremljene biljne vrste nadijevali imenima časteći kako dvorske tako i znanstvene dostojnike.
Tako je naša bella luigia dobila ime časteći tadašnju kraljicu Mariju Louisu de Parma, ženu Karla IV. koju je krasila ekstravagantna biografija. Iz njene ostavštine doznajemo da je kraljica voljela ljubovati i da je posebno voljela umjetnost. Španjolski slikar Francisco Goya (1746. – 1828.) bio je njezin poseban štićenik koji je za to vrijeme napravio najviše portreta na španjolskom dvoru. Međutim, osim imena, s kraljicom nemamo nikakve druge veze za koju znamo. Inačice imena Louisa ili Aloysia u Talijana, pa tako i kod nas dobivale su inačicu Luigia, a bella luisa – bella luigia.
Kad je točno bella luigia došla na naše područje ne znamo, ali zahvaljujući svojim osobinama zasigurno nije trebalo puno vremena da se iz Madrida proširi po Mediteranu, a nije nemoguće ni da su je pomorci donosili iz dalekih zemalja. Razmnožava se reznicama, i to baš u ovo doba godine najjednostavnije, pa svaka otrgnuta grančica kojom smo putem mirisa putovali u zakutke nekog dragog svijeta zabodena u vlažnu zemlju čini novu jedinku, novo stabalce bella luigie u našim kortama.