Do uspostave dubrovačke vlasti u 15. stoljeću, Cavtat je uglavnom bio nenaseljeno područje s ostatcima rimskih ruševina. Cavtat kakvog danas poznajemo počeo se formirati nakon 1471. godine kada su dovršene zidine kojima ga je Dubrovačka Republika htjela osigurati kako bi bio što sigurniji, a da po potrebi služi i kao zbjeg stanovnicima zapadnih Konavala. Nakon utvrđenja, koja su se u narednim stoljećima nadograđivala i uređivala, Cavtat je projektiran kao grad podijeljen na 43 đonte, razdijeljene među Crkvom i vlastelom, na kojima je predviđena gradnja kuća i ogradnih zidova koje bi unutar đonte pružile dodatnu sigurnost. Zanimljiv je podatak da je do 1560. godine u Cavtatu izgrađeno 86 kuća.
U Cavtatu je najprije boravila vojska, zadužena za održavanje zidina i obranu, a broj joj je varirao ovisno o opasnosti od neprijatelja. Godine 1452. Vijeće Umoljenih donijelo je odluku da se odredi jedan vlastelin koji će sa stalnom posadom od 10 vojnika boraviti neprekidno mjesec dana u Cavtatu. Tri dana kasnije na tu je funkciju izabran Nikola Bona Vlahov, prvi kapetan Cavtata kojemu je povjerena vojna, upravna i administrativna vlast. Ovim činom osnovana je cavtatska kapetanija, no ona je još uvijek bila unutar konavoske knežije. Godine 1497., zbog rasterećenja poslova konavoskoga kneza, cavtatska kapetanija koja je obuhvaćala Cavtat, Obod, Uskoplje i Močiće, izdvojena je iz konavoske knežije.
izvor: Facebook grupa Historical images
Cavtatska kapetanija bila je vojnička formacija s kapetanom na čelu, potpuno neovisna o konavoskom knezu koji je stolovao u Pridvorju. Uz kapetana, u Cavtatu je boravio i kancelar. Njegova je dužnost bila voditi kancelariju, odnosno pisati zapisnike, sastavljati ugovore, obveznice, oporuke i slično. Među poznatijim ličnostima koje su obnašale određenu funkciju u cavtatskoj kapetaniji svakako je Horacije Madžibradić (1565. – 1641.), dubrovački pjesnik i kancelar u Cavtatu koji je boravio u Močićima, a u slobodno vrijeme obilazio konavoska sela i pisao pjesme. Nakon Velike trešnje 1667. godine, u kojoj su mnogi vlastelini izgubili život, u razdoblju od 1680. do 1683. godine, kapetanija je nakratko ponovno pripojena konavoskoj knežiji, pa je knez bio ujedno i kapetan. S iznimkom tog kratkog razdoblja, cavtatska kapetanija postojala je sve do 1808. godine.
Gradnja dvora u kojem je boravio i radio cavtatski kapetan trajala je od 1556. do 1558. godine. Dubrovačka Republika za taj je projekt izabrala upravitelje gradnje koji su bili ovlašteni da u Veneciji kupe potrebni građevni materijal (drvo, željezo). Zanimljivo je kako im Republika nije dala ograničena financijska sredstva, već su smjeli potrošiti prema vlastitom mišljenju i savjesti. Dvor je izgrađen na samome ulazu u Cavtat, između gradskih vrata i crkve svetog Nikole. Građen je uz cavtatske zidine tako da je južna strana izgrađena na obrambenom zidu i do danas se na toj strani vide ostatci zida i kruništa. Dvoru se pristupa kroz vrt na zapadnoj strani, a još se jedan vrt nalazi uz začelnu stranu. Dvor je građen u renesansnom stilu, kao jednokatnica s visokim potkrovljem i reprezentativnim pročeljem rastvorenim pravokutnim prozorima i ulaznim vratima istaknutih i dekoriranih okvira. Natkriven je dvoslivnim krovom na kojem je kupa kanalica.
Iz organizacije prostora, gdje se građevini pristupa kroz vrt sa šetnicom u središtu, te iz organizacije unutrašnjeg prostora, gdje se iz veće, središnje prostorije pristupa bočnim, manjim prostorijama, na primjeru ovog dvora iščitava se tlocrt karakterističan za ladanjsku gradnju 16. stoljeća. Utjecaj ladanjske gradnje sasvim je logičan s obzirom da se paralelno s izgradnjom dvora u Cavtatu podižu brojni ljetnikovci s vrtovima unutar ogradnih zidova. U najstarijem sačuvanom planu dvora iz 1827. godine, kada je dvor pod upravom austrijske vlasti, u prizemlju su zatvori, kuhinja i gustijerna. Do kata vodi jednokrako stubište gdje se nalazi saloča u kojoj je do danas očuvan vrijedan kameni namještaj, ormar i umivaonik. Iz nje se pristupa četirima bočnim prostorijama koje su tada u funkciji arhiva i kancelarija te lođi koja je nadograđena na sjevernoj strani i u kojoj je bunar. Početkom 19. stoljeća predloženo je da se dvoru nadogradi kat koji bi imao spavaće sobe, kuhinju i blagovaonicu, no taj projekt nije realiziran.
Novu namjenu dvor je dobio tek 1958. godine kada je nakon dvogodišnjih radova na obnovi u njemu smještena Zbirka Balda Bogišića pod upravom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Do preuređenja dvora i prenamjene prostorija u izložbene prostore, knjižnicu i arhiv, ova se zbirka nalazila uglavnom u Bogišićevoj rodnoj kući, u neposrednoj blizini dvora. Zbirku je početkom 20. stoljeća utemeljila njegova sestra Marija Bogišić-Pohl, a u njoj je pohranjeno više od 35 000 predmeta (numizmatička zbirka, zbirka oružja), arheološka zbirka iz vremena Epidaura, knjižnica s oko 15 000 knjiga i brošura, 200 časopisa, 66 inkunabula, 164 rukopisa i 165 zemljovida. Saloču danas krase i djela Vlaha Bukovca, portreti Balda Bogišića i Marije Bogišić-Pohl te Karneval u Epidauru na kojem je prikazao sedamdesetak Cavtaćana, svojih suvremenika. Dvor je tako danas podsjetnik na višestoljetnu dubrovačku vlast u Cavtatu, ali i čuvar vrijedne zbirke ostavljene na korištenje i čuvanje generacijama.