Dokaz kako nas naš okoliš podržava i u današnjoj je priči o korovu koji je prema statistikama najrašireniji vrtni korov, a u isto vrijeme najveća riznica vitamina, minerala i ostalih blaga. Čudo ove male biljke pohranjeno je u brojnim njenim karakteristikama zahvaljujući kojima, uz sve čupanje i plijevljenje korova, ona i dalje pohodi naše vrtove i vlažne livade.
Mlado samoniklo zelenje naših livada hrana je korizme i uglavnom je na našim stolovima u rano proljeće. Do srpnja već sve bude u fazi cvijeta ili sjemenja, kad više nije slatko i ugodno za jesti. Srpanj je vrijeme kad se za hranu jedino možemo okrenuti našim vrtovima u kojima su sad pomadore, kukumari, tikvice, mrkvice, a možda još malo i blitve i kupusnjača koje su pri kraju. Krtola je izvađena, a uglavnom i luk, većina vrtlara u ovo vrijeme popušta u borbi s korovima, naročito među zrelim i velikim povrćem koje ionako neće još dugo davati ploda. U tim korovima različitih je trava, ali najčešći gost vrtnih površina je vrtni kralj korova, bolje poznat kao tušt.
Tušt, tust, portulak (lat. Portulaca oleracea) jednogodišnji je sukulent iz porodice tušnjeva (Portulacaceae). Razgranate je stabljike čije se grane polijegaju i šire uz zemlju, a tek kad izraste u gustim izdancima podigne se u obliku grma. Grane su crvenkaste, listovi obrnuto jajasti i naizmjenični bez peteljke. Glatki su, debeli i mesnati. U vrtovima gdje je više sunca bit će mesnatiji, a u hladu budu plosnatiji i tanji. Sitni žuti cvjetovi koji se javljaju u pazušcima listova traju kratko i samo u jutarnjim satima, a nakon njih se razvijaju tobolci sa sjemenkama kojih po biljci bude i do 10 000. Prodornost i upornost ovog korova nije samo u brojnosti sjemenki po biljci, već i po sposobnosti sjemenke da preživi i do 40 godina u prirodi prije nego proklija. To znači da kad sretnemo tušt, sigurnost da ćemo mu poznavati pretke je relativna, ali i nebitna. Jedino što će trebati paziti jest da ga ne izgazimo i da ga lociramo za buduće branje jer što ga više budemo brali, to će se više obnavljati, biti gušći i snažniji.
Premda je indijskog podrijetla, raširen je po cijelom svijetu, a vrlo je popularan u mnogim azijskim, srednjoameričkim i europskim zemljama, gdje se jede kao zeleno povrće, prodaje u obliku sjemena ili začinskog brašna. U prehrambene svrhe koristi se već 4 000 godina, a u Rimskom Carstvu naročito je proslavljen kao sastojak brojnih jela. Koristio se i kao apotropej, prosipao se oko kreveta kako bi po noći čuvao spavača od zla.
Ono što čini taj korov tako popularnim jest njegov blagi slatko-kiselkasti okus i kvalitetni sastav koji prepoznaju današnji nutricionisti. Biljka je bogata vitaminima, naročito vitaminom A i C, mineralima, omega-3 masnim kiselinama i brojnim drugim. Znanost kaže da štiti od kardiovaskularnih bolesti, upalnih procesa i razvoja tumora, pa tako i sprječava razvoj kroničnih bolesti. Na širem području u narodnoj upotrebi je i protiv glavobolja, za čišćenje nametnika iz crijeva, snižavanje visoke temperature, a dobar je i za jetru te umiruje želudac, liječi mjehur i bubrege. Dodatno se upotrebljavao za liječenje opeklina na koži kao i za čišćenja lica od akni i mitesera, premda se kod nas za taj dio radije obratimo bobovniku.
Jede ga se svježeg u salatama ili ga se priprema kao i šparoge, s jajima ili prelivenog vrelom krtolom. Od njega se može napraviti i sirup za olakšavanje problema disanja tako da se ocijedi sok u med. Stavlja ga se u smoothije i salate, na razne načine može biti dio svakodnevne prehrane.
Na internetu se može pronaći i sjeme tušta budući da je u mnogim zemljama kultiviran kao povrtnica i raste u vrtovima u statusu uzgajane biljke. Dakle, nalazila se u vrtu u statusu korova ili uzgajane biljke, njena vrijednost je neprikosnovena.
Konavljani ne poznaju kultivirani tušt jer ga ionako premalo troše, ali obilato uzgajaju u svojim arlama njegovog bliskog rođaka koji nije jestiv ni blagotvoran za ljudski organizam, ali jest pak za dušu. Prkos (lat. Portulaca Grandiflora) iste je porodice i roda kao i tušt, samo su druga vrsta. To je dragi skromni cvjetajući grm koji je omiljen u Konavlima premda njegovo podrijetlo vezujemo za Južnu Ameriku, a ne za Indiju kao kod tušta. Sukulentni listići su uži nego kod tušta, a cvijet je veći. Obje vrste jednako su otporne i uporne, osim što prkos kultiviramo, a nadajmo se da ćemo i tušt.
I dok se tušt kao riznica zdravlja nudi u svim svojim blagodatima za naš organizam, prkos u svojoj ljepoti iz konavoskih arli nudi melem za dušu. Govori i on o toj ljudskoj težnji da se za dušu napravi više nego za tijelo, koliko god nam se činilo da nije tako. Ipak, prvenstvo pred ostalim bićima u tome je čovjekovo, ali bez zdrava tijela ni sretne duše, stoga uživajte u tuštu!