Zanimljiva, gotovo filmska ili još preciznije, aristokratska pojava, karakterizira opernog pjevača Tina Pattieru, rođenog u Cavtatu na današnji dan, 27. lipnja 1890. godine.
Kad je negdje u proljeće 1914. godine, dok je u Beču uzimao privatne satove pjevanja kod viteza Horboucky-Ranierija, zahvaljujući potpori grofice Schaffgotsch, primio telegram Dvorske opere u Dresdenu s pozivom da pjeva na audiciji, otvorila su mu se vrata buduće izvanredne karijere.
Neodlučan, smatrajući da je poziv došao prerano i da bi još najmanje dvije godine trebao učiti pjevanje kod svog profesora, na kraju ipak odlazi na audiciju i ulazi u povijest svjetske opere.
Tino Pattiera je već iza sebe imao pokušaj studiranja medicine u Pragu, a budući da nije bio impresioniran satovima anatomije, ubrzo je odustao od tog poziva. Međutim, vrijeme je rado provodio pjevajući po praškim lokalima gdje ga je čuo prvi bariton Narodnog kazališta, i impresioniran Tinovim glasom, uputio ga na audiciju u Hrvatsko narodno kazalište u Zagreb. Prošavši uspješno audiciju, dobio je stipendiju za učenje pjevanja kod prvog baritona opere Marka Vuškovića, koji je za svog učenika imao samo riječi hvale, a u autobiografiji bilježi: Čim je počeo pjevati, uvjerio sam se, da se u njegovom grlu krije fenomenalan, neobično opsežan baritonalno obojen tenor nadasve ugodnog toplog zvuka. One iste odlike koje je Caruso imao u svom glasu. I nisam se prevario. Radili smo godinu i po…
Tinov otac Marko, koji je sa suprugom Lucijom vodio pekaru u Cavtatu, nije baš bio zadovoljan njegovim odustajanjem od studija medicine i teško se mirio s izborom novog zanimanja. Majka, koja je smatrala da Tino treba slijediti svoj put unatoč svemu, sinu je povremeno slala nešto novca.
Kako je često pjevao za društvo po raznim lokalima i kavanama, što je kazališna uprava strogo zabranjivala, 1911. godine dobivši od intendanta upozorenje za uskratu stipendije, Tino Pattiera napušta Zagreb i odlazi u Beč gdje se upisuje na Akademie für Musik und darstellende Kunst.
Nakon dvije godine studiranja školovanje nastavlja kod privatnog učitelja, gore spomenutog Rittera von Horboucky-Ranierija, do trenutka kad dobiva poziv za audiciju drezdenske Opere, poznate po premijerama Richarda Wagnera i Tinovog suvremenika Richarda Straussa. Nakon audicije njemačke su novine pisale: Otkriven novi Caruso, Hrvat, Tino Pattiera.
Iako je početkom Prvog svjetskog rata unovačen, zahvaljujući saskom kralju Friedrichu Augustu III., u ime angažmana u Dresdenu, biva otpušten iz vojske. Godine 1916. Tino Pattiera prvi put se publici predstavlja u operi Trubadur i otada je njihova veza neraskidiva. Bio je apsolutna zvijezda, idol publike, ali i carske obitelji. U sezoni 1921./1922. Pattiera odlazi u Ameriku gdje pjeva u čikaškoj Operi i osvaja američku publiku. Novine su prepune hvalospjeva: Novi tenor Tino Pattiera ima lijep glas, veoma dobar stas i osjećaj za dramatizaciju. Ima dobar glas, stas i privlačnost, ili Pridošlica Pattiera vanjskim je izgledom najzgodniji i najbolje pogođeni “Mario” koji je ikad dobio tu ulogu. Njegov je glas mek i dražestan, tekući u lirskim pasažama te pun užarenog intenziteta u dramatici.
Svi natpisi osim izuzetnog glasa spominju i njegovu zasljepljujuću pojavu.
Bio je miljenik žena i vodio odista mondeni život. U Americi nije ostao jer ga je u Dresdenu čekala supruga grofica Hedwig Schaffgotsch s kojom je živio u dvorcu Eckberg uz Labu, a nakon razvoda preselio se u otmjeni hotel Weber. Ponovo se oženio glumicom Erikom von Thellmann, ali taj brak nije dugo potrajao.
Zbog nemirenja s nacističkim režimom Dresden napušta 1941. godine i odlazi u Prag, a kasnije i Beč, no opet se nakratko vraća u Dresden gdje je 1952. godine priredio oproštajni koncert.
Nakon burno provedenog života, masovne euforije koju su izazivali njegovi koncerti, nebrojenih obožavateljica i umjetničke elite s kojom je prijateljevao, umire u Cavtatu teško bolestan, 24. travnja 1966. godine.
Vibriranje njegova glasa bilo je tako brzo, sedam do osam vibracija u sekundi, tako što bilo je zabilježeno samo kod Carusa. Bio je legenda naše mladosti, apsolutni gospodar scene…