Vjenčanja u vihoru ratnih zbivanja (1991. – 1994.)

Svjetski dan izbjeglica obilježava se na današnji dan, 20. lipnja, na inicijativu UNHCR-a, agencije za izbjeglice pri Ujedinjenim narodima. Na taj se dan svake godine iznova ukazuje na težinu i specifičnost života u izbjeglištvu te neizvjesnu budućnost onih koji su napustili svoje domove.
Priče iz izbjeglištva i sjećanja na Domovinski rat u Konavlima se još uvijek često prepričavaju. Unatoč mnogim tužnim danima, mnogo je sjećanja i na one lijepe dane skromnosti, zajedništva, sreće i ljubavi. Na ovogodišnji Svjetski dan izbjeglica, podsjetit ćemo upravo na najljepše trenutke u najtežim vremenima, na vjenčanja u Konavlima za vrijeme Domovinskog rata.

Mladoženjin rever, listopad, 1991.


Gdje su se nabavljale vjenčanice? Kako su se vjenčanja odvijala pod uzbunom ili policijskim satom? Tko nije imao kamermana, a koga je snimao HTV? Sve to i još puno toga zapisali smo prema kazivanju šest Konavoki koje su svoje da izrekle u vihoru ratnih zbivanja na ovom području.

Granatiranje konavoskih sela Vitaljine, Đurinića i Molunta počelo je krajem rujna 1991. godine, a ubrzo se napad proširio i na cijele Konavle. Lokalno stanovništvo bježalo je tada u Cavtat i Dubrovnik gdje su smješteni u hotele. S obzirom da je 15. listopada okupiran Cavtat, mnogi su do tada napustili i tamošnje hotele, a oslobođenje su čekali u Dubrovniku ili negdje dalje. U Konavlima je početkom listopada sve bilo spremno za nekoliko vjenčanja, no ratna zbivanja mladencima su pomrsila planove:

Htjela sam sve po običajima, pravili smo ugovore i zakazana je svadba bila 5. 10. 1991. Međutim, 3. 10. pobjegli smo iz Čilipa. Sve je doma ostalo, darovi, fjoke, bomboni, sve umotano. Sve je s kućom zgorilo, i vjenčanica i ruho zapakirano. Šila je šnajderica u Starom gradu,  ja sam htjela da bude ko one veste na „Prohujalo s vihorom“ pa je ušivala obruče u nju. E onda sam prvo rekla da se neću udavat, nisam znala koliko će se to ratovat, možda se vratimo doma za sedam dana. Onda smo vidili da ništa od povratka doma i u zadnji čas su nam papiri doneseni brodom iz Cavtata u grad da se možemo vjenčat. Onda smo opet krenuli u organizaciju, da ćemo 19. 10., ali treba popa nać, ja imam samo tajice u kojima sam pošla i sve nam opet treba. Vere su ostale doma, u komonćinu, skupa s vrenćinima. Po gradu su zlatari zlato sakrili, zatvaralo se sve. Našli smo ipak neke srebrne u jednog zlatara i ajde te ćemo. Na Svetog Luku napravio je don Ivo Kordić opet proglašenje u Gospe od Milosrđa, ja sam našla kostim neki smeđi od njegove sestre, on je imo smeđe odijelo. Ali kum je osto u Cavtatu, nije više mogo doć u grad, kuma isto neđe zapela, pa traži i njih nove. Njemu novi kum došo s položaja, pa ga presvuci, okupaj i nađi neko odijelo eto da nije u vojničkome, mada su se ljudi kasnije i u vojničkoj robi ženili. Kuma isto našla neku vestu. Cvijeće je bilo jako, jako skupo, a uzela sam samo revere i buket u Vrtlara. Na Stradunu je bila cvjećara ali nitko nije htio tad ić tamo zbog moga cvijeća. Vode nije bilo. U kuhinji u hotelu Lapad đe smo stali, dali su mi 5 litara vode za oprat kosu. Najprije smo išli u Knežev dvor vjenčat se. Dok smo silazili u Stari grad počela je svirat uzbuna pa smo požurili. Kraj Orlanda me fermo neki strani novinar da će me slikat, ali nijesam imala kad nego trči u Dvor. Poslije Dvora smo pošli u Gospe od Milosrđa, a taman je tad počeo topnički napad na grad. Na vjenčanje nisu uopće došli naši gosti nego ko je čuo da se ženimo, bio tuda pa svratio. Objed je bio u Hladnici, u stanu u njegovog dunda, a jedna žena iz te zgrade napravila nam je doček, pripremila zdravicu u haustoru, neki stolić i čašćenje. Na objedu smo imali litru mineralne, nešto vina, kokoš i tortu od ABC keksa. Kasnije smo se vratili u sobu u hotel Lapad, moja mati je spala s nama jer nije bilo slobodnih soba u hotelu. Cijelu je noć govorila: „Oću ja u hodnik? Ili da siđem sklonište?“ – „Ajde mama spavaj, ionako kad počne uzbuna idemo svi iz kamare“.

Novinari HTV-a čekaju nevjestu ispred crkve sv. Nikole u Čilipima, prosinac, 1992.

Mi smo se 5. 10. zatekli u gradu, tad je i trebala bit svadba i večer prije me zvao don Ivo da su u njega naši papiri i amo mi to isto obavit kad smo već oboje tu, on je taman došo s položaja. Došla sam onako nikakva, u nekoj običnoj robi, vjenčanicu nikad nisam obukla. Nas dvoje, kumovi, pop i dvije časne u svetoga Andrije. Moji su još bili u Konavlima. Popodne smo se pošli javit njegovima u Župu i onda pod granatama ajde nazad u grad, u Općinu poviše Gradske kavane potpisat se i tamo. Tu je bio i fotograf, ali ja njega u šoku i preši uopće nisam viđela. Nakon godine dana prijateljica iz škole me srela i čestita mi, kaže: „Viđela sam te na slikama od svadbe.“ Uglavnom, kako po te slike nitko nije došao, jer nisam ni znala da sam slikana, čovjek ih je stavio u izlog „Foto Jadrana“.

Vojnim operacijama Konavle i Vlaštica u razdoblju od 20. do 26. listopada 1992. godine, potpuno je oslobođen jug Hrvatske, a neprijatelj potisnut izvan granica. Ipak, cesta od Dubrovnika do Konavala bila je prekinuta na vijaduktu u Dubokoj Ljutoj pa se za ponovni dolazak na magistralu moralo proći ispod vijadukta, preko mostića HE Plat i ceste koju je sanirala vojska. Takav razvoj događaja omogućio je mnogima da se vrate na svoja ognjišta, a mladim parovima koji su još živjeli u izbjeglištvu da se barem vjenčaju u rodnim Konavlima:

Stala sam u jednom stanu ispod Žičare, čak sam i darove tamo primala, a sa svojima sam išla u Metković kupit košuje, materijale i ono što je bilo na meni da darivam. Neka je bio rat, sve je trebalo po protokolu. Išli smo najprije na vjeronauk na Goricu, u don Iva Kordića, ali nismo se ćeli uzet u gradu nego smo sve odgađali, amo još malo pričekat, pa još malo, ne bi li se što u Konavlima poboljšalo. I uspjelo nam je, 14. 11. 1992. došli smo se vjenčat. Sjećam se da nije bilo struje i ljudi što su mi se došli javit ispred crkve… Svi sivi u licu. Jes to bio sretan događaj, ali meni je sve to skupa bilo tužno i teško. Rasplakala sam se kad sam izašla iz crkve, kad sam vidila na što to sve sliči i da je doma zgorjeno. Vjenčanica mi je bila u dva dijela, krema boje, na glavi sam imala neku traku, a frizure su bile… ono, ko minival. U Starom gradu bilo je malih butižica što su radile, tamo sam uzela buket i vere i on je uzeo odijelo. Na večeru smo išli u Splendid, Duboka Juta bila je minirana pa je trebalo prolazit ispod. Tridesetak nas je bilo na večeri, a verdura što se spravjala bila je naša, domaća, ne znam odakle su nabavili meso. Svi su govorili kakva je to gozba bila, a vraga je bila gozba nego svak bio željan svega. Nije bilo muzike, ja sam bila u koroti, ali nije bilo ni vrijeme za pjevat.

Nevjesta baca bombone, desno fotografiran detalj sa svećenikove kuće u Čilipima, prosinac, 1992.

Udala sam se za vrijeme policijskog sata, u dvanaestom mjesecu ’92. Živjeli smo u Albatrosu, iako su se neki počeli vraćat u Čilipe. Mi smo samo došli tu svadbu odradit, u plavoj Zastavi. Taj dan su novinar Mladen Stubljar i HTV snimali prilog iz Čilipa pa su došli i nas snimit ispred crkve, imala sam neđe taj snimak, malo me intervjuiro. Uglavnom, u mene doma nije gorilo pa je to dobro izgledalo. U njega je prizemlje ostalo, a na katu nam je nova kamara izgorila. Došla sam u vjenčanici boje breskve s čipkom, ćela sam baš tu boju. Šila je šnajderica iz Starog grada, odlična šnajderica, nego nije bilo vele izbora materijala, a ovega moga nije bilo dovoljno pa vesta nije bila duga nego do ispod kojena. Svi su svatovi bili lijepo obučeni, muški u odijelima, ženske u nekim bluzicama. Buket i mali aranžman za u crkvu uzeli smo na Obodu. Kako je bio policijski sat, imali smo objed u Plakiru, trebalo je sve finut do osam naveče. Donijeli smo svoje vino i pršut, takvi je dogovor s Plakirom bio, i nisu bili sljedovi ko danas, nije baš bilo svega. Preko Duboke Jute išlo se nekim donjim putem jer je put kojim se inače išlo bio miniran. Kad smo se vratili iz Plakira u Albatros, onda je bio party u sobi.

Svakodnevica je nakon oslobođenja Konavala, tijekom 1993. i 1994. godine bila mirnija pa su se i svadbene svečanosti odvijale po planu, odnosno tradiciji. Sve do 1995. godine i pilot-projekta obnove Konavala, dio stanovnika je i dalje dane provodio u izbjeglištvu, a u rodne kuće tek navraćao:

Ja sam se udala ’93. u Čilipima. Dosta sam zaboravila, ali evo što se sjećam reć ću ti. Doma nije bilo ništa, nego su malo opiturali garažu da me eto tu dođu uzet. Ničega nije bilo, ni stola ni stolice. Fotografa nisam imala, ali kamermana jesam. Vjenčanicu sam šila u jedne žene u Burbonu, čini mi se da se tad uglavnom šilo. Ma bilo je za obuć se, ili si šio ili si posuđivo. Ko ti je sviro doma, sviro ti je kasnije i na večeri, gitara i harmonika. Mi smo imali večeru na Babinu kuku, tamo je bio restoran Popiva.

Nevjesta ispred crkve sv. Nikole u Čilipima, u pozadini spaljene kuće, lipanj, 1994.

Bila je neđeja, 5. 6. ’94. Živjeli smo još u Albatrosu, a u kući što je zgorila složili su montune i nešto improvizirali eto tek toliko da se neđe može doć po mladu. Vjenčanicu sam uzela u salonu u Burbonu. Buket je bio iz cvjećare u Robnoj kući Minčeta, od orhideja, sjećam se i da je bio 100 maraka, a ostalo sam uzela na Obodu. Kitice smo pravile same, od gipsofile. To je bilo nešto novo, do tad su se kitili garofelima. Vjenčo nas je čilipski pop, ali matične knjige su se čuvale u Cavtatu i on je knjigu zaboravio donijet, tako da se nismo potpisali. Ja jesam neđe naknadno, on nije nikad. Svadba je bila u Albatrosu, teško je bilo dobit termin, pa se ženilo i petkom i subotom i neđejom. Nije svaki hotel mogo činit svadbe, uglavnom se išlo u Albatros, Lero i na Babin kuk. Taj hotelski centar na Babinom kuku jedini je imo slastičarnu, pa sam tamo išla po tortu i donijela je u Albatros. Njihove se torte moglo poznat po visokim krokantima. Kako su hoteli bili puni izbjeglica, vazda su, posebno djeca, čekala mladu da dođe pred hotel. Zato sam bacala bombone najprije ispred crkve, a onda i ispred Albatrosa. Svadbu mi je snimao jedan čovjek iz Cavtata. Nije on bio kamerman, nego je znao na tu kameru što je moj ćaća donio iz Njemačke. Vozili su me u ćaćinom modrom BMW-u. Taj je BMW bio glavna posvuduša u ratu, svaki je vikend neku mladu vozio.

Svako vjenčanje za vrijeme Domovinskog rata ima svoju jedinstvenu priču, a kazivanja o njima vrijedna su svjedočanstva svakodnevice i veselja u vremenima izbjeglištva i neizvjesnosti. Prisjećanja na te dane kod nekadašnjih nevjesta, a današnjih kazivačica izazvali su i suze i smijeh, kako takvim događajima i priliči.