Najveća epidemija u ljudskoj povijesti, epidemija kuge poznata i kao Crna smrt, harala je područjem Azije i Europe u razdoblju od 1330. do 1355. godine, a na dubrovačkom području prisutna je 1348. i 1349. godine. Nije to bila prva epidemija kuge, a svakako ni posljednja, ali je zbog široke rasprostranjenosti, broja umrlih i promjena koje će inicirati ostavila najveći pečat. Sljedeća četiri stoljeća izmjenjivat će se epidemije većih ili manjih razmjera i gotovo nijedna generacija neće biti pošteđena straha od ove opake bolesti.
Crna smrt odnijela je gotovo trećinu europskog stanovništva te je cijelim tada poznatim svijetom zavladala panika i opći strah. Iako je relativno rano došlo do spoznaje da trgovci koji dolaze s istoka donose epidemiju, za mnoge je uspostava mjera karantene došla prekasno.
Upravo je Dubrovačka Republika 27. srpnja 1377. godine donijela posebnu odredbu da svi oni koji dolaze iz zaraženih područja, bilo stanovnici Republike ili stranci, ne smiju stupiti u grad Dubrovnik niti na njegovo područje ako prethodno ne provedu mjesec dana na otocima Mrkanu i Bobari kraj Cavtata. To će ujedno biti i prva odredba o uvođenju mjera karantene za suzbijanje zaraznih bolesti u svijetu. Osim javnozdravstvenih mjera, jedan od načina prevladavanja krize bio je i utjecanje svetačkim kultovima i njihovom profilaktičkom djelovanju, budući da se na zarazu gledalo kao na Božju kaznu zbog počinjenih grijeha, kako na razini pojedinca tako i cjelokupne zajednice. Molilo se, zavjetovalo se, održavale procesije, mise te su se gradile crkve, izrađivale slike i kipovi svetaca u nadi da će njihove zaštitničke moći biti djelotvorne.
Takvoj praksi svjedoči i crkva, odnosno crkve u Račevu poju. To je malo, izduženo polje između Pločica i Đurinića, smješteno u usjeku dvaju brda – u jugoistočnom podnožju Ilijina vrha s južne strane te sa sjeverne strane padine s vrhom Ilijina glavica. Sam toponim Račevo, odnosno Vračevo polje dolazi od imena Sv. Vrač(i). Riječ je o Kuzmi i Damjanu, dvojici braće arapskog podrijetla koji su živjeli u 3. stoljeću, a liječničkom praksom bavili su se u Siriji. Bili su poznati po tome što svoje usluge nisu naplaćivali. Mučeni su i ubijeni za vrijeme Dioklecijanovog progona kršćana.
Crkva Sv. Vrača kao i toponim Vračevo polje spominju se u prvoj polovici 15. stoljeća u Libro Rosso, zemljišnoj knjizi sa zabilješkama o podjeli novostečenog konavoskog teritorija Dubrovačke Republike.
Titular crkve upućuje na raniju provenijenciju crkve budući da se kult svetaca liječnika, vračeva i zaštitnika od bolesti u južnoslavenskim krajevima javlja tijekom 12. i 13. stoljeća, a crkve posvećene ovim svecima podižu se već u ranokršćansko doba. Međutim, bez arheoloških istraživanja teško ćemo o ovoj crkvi reći nešto više.
Danas na mjestu crkve Sv. Kuzme i Damjana stoji crkva posvećena Sv. Roku. Crkvica, obnovljena 1793. godine, nakon jedne od mnogobrojnih epidemija kuge, posvećena je svecu zaštitniku od te bolesti. Jedna od legendi kaže da je na mjestu današnje crkve Sv. Roko zaustavio širenje kuge koja je hodila put Vitaljine te mu je narod u znak zahvale podigao crkvu. Također, zanimljiva je legenda koja spaja dva povijesna horizonta:
Na svome putu zaobilaze dôle između Pločica i Đurinića »da ne uznemire grčke duše koje i danas lutaju. A još prije Roka u ove krajeve su se naselili Grci i tu živjeli dok ih suša nije istjerala. Oni su otplovili brodovima ili su im mrtvi ostali zakopani pod Rokom. U narodu je kružila priča da je u njihovim grobovima zakopano silno blago. Jednom davno skupila se silna mladost da će otkopavati i tražiti blago. Što bi danju iskopali, sutra bi zorom našli poravnato. Tako je bilo iz dana u dan, sve dok se dvojica kuražnih mladića nisu odlučila prikriti u crkvici i kroz otvor od vrata vidjeti što se obnoć događa. Kad je bilo o ponoći spustile su se niz brdo preko dola loze bijele lasice i svu zemlju poravnale. Od tad se nije više kopalo jer se među pukom proširilo da su grčke duše ostale čuvati svoje blago.
Roch de la Croix to jest sv. Roko rođen je sredinom 14. stoljeća na jugu Francuske. Slijedeći nauk sv. Augustina dobrostojeći mladić poklanja sva svoja dobra siromasima i odlazi na hodočašće u Rim. Na putu pomaže oboljelima od kuge koji svjedoče čudotvornim ozdravljenjima. I sam biva zaražen te se povlači u šumu u pratnji vjernog psa gdje je i izliječen. Već u drugoj polovici 15. stoljeća širi se popularnost Sv. Roka kao sveca zaštitnika od kuge.
Godine 1784. zabilježene su razne epidemije u pograničnim krajevima Osmanskog Carstva te je moguće da se šire i na naš teritorij. Vjerojatno je da je nakon toga obnovljena i crkva u Račevom polju te da je dobila novi titular – Sv. Roko.
Budući da se slavi na dan iza Velike Gospe, usred ljeta, poznata su bila proštenja na toj lokaciji uz obavezno čašćenje dinjama i pipunima.
Crkva Sv. Roka gotovo je do temelja srušena u potresu 1979. godine te je ponovno podignuta i posvećena 1986. godine.