Čempres (lat. Cupressus sempervirens) zimzeleno je stablo koje naraste do 35 metara visine. U grčkoj mitologiji čempres se povezivao s Hadom, grčkim bogom podzemlja, pa od tada traje tradicija sađenja čempresa blizu groblja. Korijen čempresa može ići i do 2 metra u dubinu. Kora mladog čempresa siva je i glatka, ali starenjem tamni do kafene boje i postaje izbrazdana. Lišće je tamnozeleno, ljuskasto, tanko i kratko. Cvjetovi su jednospolni i jednodomni, a cvjetaju od ožujka do svibnja. Plod balotice, odnosno male šišarke, dozrijeva dvije godine nakon oprašivanja, ali ostaje na stablu još nekoliko godina.
Zbog prilično ravnoga rasta i obilja smole koja sprječava propadanje, čempres se u Konavlima koristi kao greda. Za dobiti ravan čempres trebalo je kośerićem skidat donje grane. Kada bi se pošego, trebalo je skinuti koru i škvadrat ga, nakon čega bi se sušio barem godinu dana. Za izradu greda odabralo ga se i zbog elastičnosti, koja bi spriječila pucanje. Grane čempresa služile su za ograditi travaturu, pregradni zid koji se okartao malterom. Od čempresa su se radili sepeti, tako da se tek pošegano stablo rezalo na tanke trake od kojih bi se ispleo sepet. Osim toga, čempresove se balotice, dok su još zelene, mogu samljeti i prokuhati u vodi, a pripravak se pije protiv proširenih vena i hemeroida. Iz lišća čempresa estrahira se eterično ulje koje se koristi protiv proširenih vena i kao limfotonik. Tko vodi stado na ledinu đe ima čempresa treba pripaziti jer grančice čempresa mogu biti otrovne za stoku, iako su rijetko zabilježeni slučajevi trovanja. Simptomi su opća slabost, teturanje i na kraju smrt.
Jasen (lat. Fraxinus excelsior) listopadno je stablo iz porodice maslina. U nekim područjima može narasti i do 40 metara visine, ali u Konavlima obično ne prelazi 10 metara. Kora je u mladosti zelenkastosiva i glatka, ali kasnije postaje tamnosiva i mrežasto ispucala. Listovi su složeni, neparno perasti i duguljasti. Cvjetovi su dvospolni, bijeli, mirisni i neugledni koji cvatu u travnju i svibnju prije listanja. Plod je jednosjemeni, okriljeni oraščić, na osnovi je plosnat. Koristili su ga još stari Grci u izradi koplja. Razne vrste jasena korištene su u ratovanju sve do izuma vatrenog oružja, a do danas je ostao omiljeno stablo svakog djeteta jer se od jasena napravi najbolji luk i fjumba, što potvrđuju i naši kazivači: Za fjumbu je vajalo ubrat rašjastu granu kojom su obje rašje iste debjine, ogulit koru i osušit. Onda bi se uzo retaj od starog opanka i dio probušene arije (unutrašnja guma) pa traži kamičke i trk na grmuše i kosoviće.
Dani na paši djeci su lakše prolazili uz svrdonice, male svirale od jasena pištećeg zvuka: Za učinit svrdonicu trebalo je okinut ravnu granu jasena do 15 cenata dužine i da nije debja od prsta. Onda se zarezala kora i svukla, ali tako da se ne ošteti. Kad bi se kora vratila na granu puhanjem u nj bi se proizveo pišteći zvuk. Jasen se najviše koristio za izradu palica jer raste brzo i uspravno, lagan je za obradu i brzo se suši. Dobar je i kao gorivo, a njegovi plodovi su jestivi kada se prokuhaju i zaliju octom.
