U Konavlima se kaže da ako laže koza, ne laže rog, te čime se koza diči, toga se ovca srami. S obzirom na višestoljetnu tradiciju uzgoja koza i njihovog prisustva u svakodnevici Konavljana, nije čudno da je koza mjesto našla i u malim literarnim formama koje se prenose s koljena na koljeno.
Danas ih uzgajaju tek rijetki, no nije uvijek tako bilo. Prema podacima iz 19. stoljeća u Konavlima su 1827. godine bile 4 073 koze, 1831. godine 5 525 koza, 1838. godine 6 085 koza, a početkom 20. stoljeća, točnije 1900. godine tek njih 966. Zanimljivo je da je u 19. stoljeću oko 15 % ukupnog broja koza u Konavlima bilo uzgajano u selu Kuna.
Da bi se započelo s uzgojem koza, potrebno je visoko ograditi područje na kojem se ona kreće kako ne bi zalutala, učinila štetu kod susjeda te kako bi bila zaštićena od divljih životinja. Također je potreban natkriveni prostor ili štala u koju se životinja može skloniti kada je loše vrijeme i kada dođe vrijeme koćenja da sa svojim mladunčetom ima mir. Isti prostor čuvat će sijeno i ječam od kiše koje im je važno, uz svakodnevno bršćenje zelenila, davati za prehranu. Koza kojoj se u ishranu dodaju sijeno i ječam bit će ugojenija, što je važno za održavanje tjelesne temperature, ali će i općenito biti zdravija.
Vitka i spretna koza popet će se gdje god može, pritom će nerijetko prouzrokovati štetu, obalit među ili pobrstit što ne treba, no upravo je njena snalažljivost i neizbirljivost u prehrani jedan od glavnih razloga zašto je toliko uzgajana u Konavlima, posebno na krševitom prostoru Konavoskih brda. Koza će pâst travu, no njoj ne treba paša kao npr. ovci, ona će rado pobrstit i grmlje i krošnje stabala, dokle god može dokučit. Za sobom ostavlja raskrčeno i uredno, pa s njome nema straha da će put ili baština zarasti.
Kada se glasa, koza veči, a jarići vekeću. Kada dođe doba parenja, koza se prska. Najčešće koti jedno mlado, rjeđe dvoje, a vrlo rijetko troje ili četvero. Ako okoti više od dvoje, potrebno je naći drugu kozu koja će joj pomoći dojiti, jer više od dva jarića jedna koza ne može othraniti. Jarić odmah nakon okota počinje sisati majčino mlijeko. Kozje mlijeko prvih nekoliko dana nakon okota drugačije je nego inače i naziva se śera. Śeru ljudi ne koriste u prehrani pa je rezervirana samo za mladunče. Zanimljivo je da koza ima duplo više mlijeka nego ovca. Odrasla koza može biti opasna za tuđe jare ili janje jer je sklona udariti ih rogovima, pa je zato mladunčad s majkama potrebno odvajati. No, nemaju sve koze rogove, a one bez rogova imaju i poseban naziv – šuše.
Osim zbog mlijeka, koze se uzgajaju i zbog mesa, dlake i kože. Kozje mlijeko je intenzivnijeg okusa i mirisa nego npr. kravlje. Ono se djeci davalo razrijeđeno vodom te u kaši gdje se mlijeko pridodalo zaprženom brašnu. Iako je tanka, kozja bedra se solila i sušila. Takvo se meso zove kopsica, male je masnoće te prepoznatljive tamnocrvene i smeđe boje. Osim što je ukusan narezak, kopsica se čuvala u kućama kroz cijelo ljeto u slučaju pojave proljeva kojeg bi zaustavljala. Od kozje dlake, kočeti, izrađivale su se kočetne vreće, a kožu jarca koristili su postolari za izradu obuće. U Konavlima se koze uzgajaju i danas, no njihov je broj puno manji iako je riječ o životinji koja malo traži, a puno daje.