Jeste li se ikad zapitali kolika je važnost vatre u našim životima? Što vatri dajemo i što ona nama daje?
Riječ vatra dolazi od staroilirskog ili tračkog, a prvotno je značila ognjište, dakle onu vatru zajednice koja grije i hrani. U Konavlima je još donedavno srce kuće predstavljalo ognjište. Uz ognjište se grijalo, kuhalo, jelo, pilo, družilo, sviralo, molilo i voljelo.
Presudan značaj vatre u razvoju čovječanstva vidljiv je iz svih materijalnih i nematerijalnih dobara. Vatra je simbol života i napretka koja je čovjeku omogućila baš to – razvoj. Ona nije bila ljudima i ostalim živim bićima dostupna kao voda, zemlja i zrak, za nju je ipak trebalo napraviti veći iskorak, posegnuti za onim ljudskim. Dakle, jedino je čovjek tu silu ukrotio i na njoj zasnovao svoj razvoj.
Kad je točno otkrivena, ne može se sa sigurnošću reći, ali koliko je bila bitna govore nam silni mitovi o krađi vatre od bogova. Pa tako eto znamo da je prije nego je pripala čovjeku bila bogovska. Prometej koji dan danas stoji prikovan o stijenu i trpi svoju vječnu agoniju jedan je od žrtvovanih jer je čovjeku darovao vatru.
Vatra je do pojave struje i industrije bila gotovo dio svake proizvodnje. Kako u ognjištu mala vatra spravlja hranu i grije, tako na posebnim garištima velika vatra proizvodi keramiku. Paljenjem na 1 000 stupnjeva zemlju pretvara u keramiku, a glaziranjem joj daje nepropusnost. Izvještio se čovjek oslikavati i dekorirati u velikoj igri s božanskim plamom.
Ako bismo na vatru stavili kvarcni pijesak, sodu i vapnenac, vatra bi otopila masu iz koje se puhalo staklo. Prekrasna prozirna tekućina oblikovana čovječjom rukom stvarala bi posuđe, čaše, boce, ogledala, stakla, vitraje, za krčme i za crkve, a napravila je i staklene leće da vrati izgubljeni vid.
Vatra je kovala oruđe i oružje, proizvodila metal, žarila kemijske spojeve i palila nečistoće da dobije mač s kojim će osvajati svijet ili dikelu s kojom će osvajati ledinu. Od pećinske sjekirice u našem muzeju do fine pozate naših kuća, sve nam je vatra dala.
Kroz povijest, ali i danas vatra se koristila pri incineraciji, to jest spaljivanju pokojnika. Na našem području ovakvu vrstu ukopa, u kombinaciji s kosturnim ukopom, koristila je cetinska kultura koja je prije otprilike 4 000 godina nastanjivala Konavle. U doba stare Grčke, dok su ratovi bili česti, pali vojnici bi se spalili, a njihov se pepeo slao obitelji. Ovakva vrsta ukopa bio je znak junaštva, domoljublja i vojne slave. S druge strane, u Skandinaviji su u srednjem vijeku preferirali incineraciju jer su vjerovali da to pomaže oslobođenju duše, ali i da čuva žive od smrti. Ovo čuvanje živih od smrti bi se moglo nadovezati i uz pandemiju Crne smrti koja je harala svijetom u 17. stoljeću kada su se umrli masovno spaljivali da se spriječi daljnje širenje bolesti preko tijela mrtvih. Dakle, palilo se sa svrhom pročišćenja, palio se korov, smeće, palila se odjeća i imovina zaraženih. Vatra je pod čovjekovom kontrolom stvarala vrijednost, a mimo čovjeka stvarala je pustoš kao što smo nedavno svjedočili u brojnim svjetskim požarima.
Tako je potreba pročišćavajućeg plesa vatre u Konavlima ostala u kolektivu i još uvijek koristi malo blaže oblike, za spaljivanje karnevala, to jest svega onoga lošega iz minule godine da bi se nova mogla započeti ispočetka, čista.
Ljudi su u vatri vidjeli nadnaravnu, zaštitnu, ljekovitu i pročišćavajuću snagu. Kroz garišta i plamove nastojali su se približiti vatri da ih dotakne i zazivali od nje da im udijeli svoje moći. Preskakivali su i prevodili stoku preko vatre i garišta, a pepelom i ugarcima blagoslivljali polja. U Konavlima je još uvijek ostala tradicija svetosti ognjišta, blagoslivljanja polja ugarcima i pepelom blagoslovljenog, spaljenog badnjaka o Vodokršću.
Iz starih poganskih vremena u Konavlima su ostali krijesovi. Krijes se pali u konavoskim selima uoči sv. Ivana (24. 6.), sv. Vida (28. 6.), sv. Petra (29. 6.) i sv. Ilije (2. 8.). Napravi se velika lomača od suhe trave, loze i drače koja se preskače i ritualno zazivlje: U ime Boga i svetoga ______ ovisno o kojem svecu se radi, kao još jedan znak novog početka i čišćenja onog starog, minulog.
Vatra je osvjetljavala pute, kao luč, zapaljena smola stabla ili kasnije kao mala vatra uljanica i petroljača. Procesije vjernika na Veliki petak praćene su zapaljenim lučima, svijećama, živom vatrom dok se s dimom razliježe Puče moj što učinih tebi. A da bi i u sljedećoj godini krotili vatru i s njom stvarali i pročišćavali te je obuzdali da ne napravi pustoš, pobrine se naša predaja koja je u kršćanstvu poznata kao blagoslov vatre na Veliku subotu u noći Vazmenog bdijenja.
I onda se svake godine sjetimo kako naša Zemlja krene na nov put oko Sunca, one vječne vatre koja nas drži na životu, koja rađa i pali i u prah pretvara da bi ponovno niklo.