Razvijeni sustav kolnih cesta jedan je od zaštitih znakova Rimskog Carstva. Cestovna infrastruktura imala je izrazitu vojnu, gospodarsku i političku namjenu, a njena uloga u romanizaciji pokorenih krajeva bila je presudna za uspostavu jake rimske države. Osim što su bile dobro projektirane, rimske ceste bile su izdržljive i korisne. U idealnim uvjetima, gdje je to bilo moguće, planirane su kao najkraći mogući put između polazne točke i odredišta, te ih karakteriziraju duge, ravne dionice. Međutim, u većini slučajeva, konfiguracija terena nije dozvoljavala takvo trasiranje te su se ceste prilagođavale složenim karakteristikama terena. Rimske ceste povezivale su udaljene gradove i provincije te su bile pravi krvotok Carstva.
Tako je rimska kolonija Epidaur bila spojena s jednom važnom vojno-strateškom cestom koja je Aquileju spajala s Dyrrachiumom te je nastavljala dalje prema istoku. Osim materijalnih ostataka na terenu, osnovu za proučavanje rimskih komunikacija na našem tlu, razni su itinerari i karte među kojima se ističe Tabula Peutingeriana. Riječ je o srednjovjekovnoj kopiji karte koja predstavlja mrežu rimskih puteva iscrtanu na 12 listova pergamene. Shematski kartografski prikaz, širine 34 cm, dug nešto više od 6 metara, izdužen u smjeru istok – zapad, ima ucrtane trase glavnih puteva s obilježenim putnim postajama i međusobnom udaljenosti među njima. Prikazani su i gradovi, označeni posebnim znakovima, a među njima i Epitauro. Sekcija magistralne ceste od Narone do Skodre na Tabuli Peutingeriani prikazana je na sljedeći način:
Narona XII Ad Turres XIII Diluntum XIV Pardua XVI Ad Zizio VIII Leusinio… i dalje prema Skodri.
Na stanici Ad Zizio odvajao se jedan krak koji je preko Epidaura vodio opet prema Skodri: Ad Zizio XXVIII Assamo XX Epitauro XX Resinum XX Vicinum XV Batua XX Scobre.
Ovdje je riječ o nizu postaja i gradova međusobno povezanih cestom s naznačenom udaljenosti među njima. Neka od tih mjesta su ubicirana dok za neka još ne znamo točnu poziciju. Tako recimo Ad Zizio, mjesto gdje se s magistralne ceste odvajao put prema Epidauru, arheolog Dimitrije Sergejevski, koji je u više navrata godina 1949., 1954. i 1960., istraživao trasu od Epidaura do Anderbe, smješta u Mosk, nešto sjevernije od Trebinja, dok Bojanovski smatra da je riječ o mjestu Ukšići, koji se nalazi sedam kilometara sjevernije.
Dionica te ceste od Assama (Trebinja) do Epidaura, kako navodi Bojanovski, vodila je preko Mokrog polja do sela Glavišće, a zatim se spuštala niz brdo do utvrde tj. kaštela Spilan, smještenog iznad Plata. Dalje se cesta preko Gornjeg i Donjeg Oboda spuštala u Epidaur. Na toj cesti otkriveno je devet miljokaza. Onaj u Lučkom Dolu otkrio je Arthur Evans. Poprilično nečitak natpis na kojemu se spominje car Klaudije Evans datira u 47./48. godinu te se može zaključiti da je cesta izgrađena tih godina. Evans je u Mokrom polju pronašao još jedan miljokaz kojeg smješta u 4. stoljeće, u vrijeme Valensa i Valentinijana I., koji se najvjerojatnije odnosi na popravak ceste.
Druga važna cesta iz Epidaura je vodila obalom preko Konavala, crnogorskog primorja, sve do Skodre. Zanimljivo je da je na toj cesti koja vodi od Epidaura preko Resinuma (Risna) došlo do pogreške kartografa ili prepisivača te je Vicinium (Ulcinj) smješten prije Batue (Budve) na putu do Scobre (Skadra).
Segment mape s označenim Epidaurom
Čitav splet lokalnih cesta nižeg ranga premrežavao je Konavle i morao se uklapati u mrežu limitacije agera. Jedna cesta iz Epidaura vodila je prema Zvekovici gdje se račvala na cestu koja je išla Gornjom Bandom i povezivala gospodarstva na liniji od Uskoplja do Ljute, gdje se spajala s poprečnom cestom koja je vodila prema unutrašnjosti. Druga je cesta vodila od Zvekovice, posred Konavala, prema Sutorini. Na području Epidaura tijekom 1. stoljeća bile su stacionirane dvije kohorte rimskih vojnika (Cohors VI voluntariorum i Cohors VIII voluntariorum) i vjerojatno su bile uključene u velike javne radove kao što je gradnja cesta. Jedan natpis pronađen u Cavtatu na kojem se spominje ime namjesnika provincije Dalmacije Publija Kornelija Dolabelle, rimska vojna postrojba Cohors VI Voluntariorum i njen zapovjednik L. Purtizije Atinas te dvoje gradskih magistrata, pretpostavlja realizaciju nekog velikog javnog projekta, čiji je naziv morao slijediti u dijelu teksta koji nedostaje, a koji je financiran iz carske blagajne. Vjerojatno je tu riječ o gradnji vodovoda, ali očigledno je da je takva infrastruktura zahtijevala i prateću cestovnu mrežu te možemo pretpostaviti da su u njihovo trasiranje bile uključene i rečene kohorte.
Cesta koja je vodila duboko u zaleđe, također dio epidauritanskog agera, osim vojno-strateške važnosti, imala je i veliko kulturno značenje jer se upravo tim pravcem širio utjecaj rimske kulture i romanizaciju doline Trebišnjice učinio brzom i efikasnom.