Na našem moru vjetra ne nedostaje, a s njim ni mareta, ni valova ni kurenata. Vjetrovni valovi su oni koje stvara neprekidno puhanje vjetra, a zovu se još i živo more. Mrtvo more ili zibni valovi oni su koji izađu iz zone vjetra. Smjer vjetra se mijenja, a posljedično i situacija na moru. Promjene vjetrova ljeti su češće nego zimi, pa se mrtvo i živo more mogu ukrižati i stvoriti novi sustav na izazov svih pomoraca i ribara koji plove. Osim živog i mrtvog mora, dogodi se tu i tamo kakav plimni val, češće kakav kolap ili grop, a Jadran poznaje i plime kao posljedice olujnog juga.
Sva mora imaju svoje zone kurenata, odnosno struja ovisnih o sezoni, svoje boke ili zone mira i zaštite, kao i dijelove pučine po kojima je moguće ili nemoguće ploviti. Lokalni ribari poznavali su svoje lokalne poste, a pomorci rute koje su im bile bliske. Međutim, usmenom predajom stvarale su se rute i načini korištenja mora koji su bili plaćani ljudskim životima. Ploviti se moralo jer je more bilo glavni put trgovine, poslovanja, zapravo svih interakcija sa susjednim zemljama. Sredozemlje je tako živi marikulturni prostor od prapovijesti, a stanovnici Sredozemlja u svim vremenima oni koji su morem brodili. Tome u prilog ide i podatak o brodolomima koji su se dogodili uz istočnu obalu Jadrana, gdje se procjenjuje da je u proteklih tri tisuće godina potonulo više od dvije tisuće brodova.
Kroz stoljeća se usavršavala tehnika brodogradnje, a nova otkrića i trgovina doprinosila su kvalitetnijem plovljenju. Mnogi su gradovi posjedovali svoje brodovlje, a tu je Dubrovnik prednjačio. Svojim trgovačkim vezama, silnim konzulatima po svijetu, a naročito po Sredozemlju i balkanskim zemljama, na plovidbu se polagalo sve čime se Dubrovnik bavio. Prelasci na zapadnu obalu Jadrana Dubrovčanima su bila svakodnevnica, a trgovinske veze s Levantom rutinske plovidbe o kojima se prilično pisalo.
Dubrovačko pomorstvo u svom sjaju bilo je pomorstvo vjetra s vrlo razvijenom flotom velikih brodova do početka 17. stoljeća. U 17. stoljeću prevladavaju srednji trgovački brodovi za plovidbu Sredozemljem od 100 do 300 kara, s dva ili tri jedra, a od malih tipova jedrenjaka barke i gripovi. Prednji jarboli imali su križno jedro, a krmeni latinsko jedro. Dvadesetih godina 17. stoljeća Dubrovčani su napustili velike jedrenjake i preorijentirali su se na manje brodove. Galijuni koji su nosili do 1 000 kara nisu mogli manevrirati po lukama i brzo djelovati kao manji trgovački brodovi, zapravo u većinu francuskih luka nisu mogli ni uploviti. Oni su se brže i punili i praznili pa se češće plovilo, a kraće ostajalo u lukama.
Dubrovački veliki trgovački jedrenjaci kao i manji, koji su zvani barke, putovali su iz Ancone do Rodosa, Sirije, Aleksandrije, Bejruta, Galipolja, Carigrada, poglavito u zimsko vrijeme, dok u Romaniju radije putuju ljeti i u ranu jesen. Jedrenjaci zvani barke, najčešće oni s jednim jedrom, bili su inventar svih malih lučica po Pelješcu i Primorju, ali i Cavtatu koji je bio važna lučica za vezu s Dubrovnikom. Upravo u jednom takvom 1777. godine gospar Casilari vraćao se u Cavtat iz Aleksandrije. On je to putovanje u trajanju od 28 dana prepričao na talijanskom jeziku čiji je transkript napravila Paulina Bogdan Bijelić, a koji je ustupljen Muzejima i galerijama Konavala od lokalnog darovatelja.
Aleksandrija toga vremena bila je ogromna luka i multinacionalni grad s četvrtima za kršćane, židove, muslimane i druge. Od kraja 18. stoljeća postala je glavno središte međunarodne brodarske industrije i jedno od najvažnijih trgovačkih centara na svijetu. Kao afrička platforma za poslovanje sa sjevernim Sredozemljem, a tako i Europom, bila je destinacija za nabavku pamuka, egipatskog lana i ostalih sirovina koje su dolazile iz dalekih zemalja. Osim sirovina, u naš su kraj dolazile mode i utjecaji koje i danas nalazimo u našim nošnjama i nematerijalnoj baštini.
Prijepis Pauline Bogdan Bijelić donosimo u nastavku:
Moje putovanje iz Aleksandrije za Dubrovnik
Ukrcavam se u Aleksandriji kao putnik sa kapetanom Montenero. Bilo nas je više putnika među kojim osamnaest Bošnjaka i moj poznanac Hađi Ahmet iz Stoca. Putovali smo prilično, ali kad se napokon približismo našim krajevima i dubrovačkoj miloj zemlji postavismo se per maestro da se ne zadubemo prem u zemlju buduć nas vrijeme zanijelo u oštro sihietto, ma fortuna di tempo i kiša neprestana. Svi smo bili okisnuti, a malo nam je robe još ostajalo da se promijenimo. Učinili smo parochetto basso con due mani di terzaroli i tako smo jedrili otprilike 6 milja, costeggiando ove naše toliko željene zemlje s namjerom da idemo usidriti se u Cavtat pod Prahljivac.
U jedanes ura prije podne na dvoru od Molunta susrete nas zapadni snažni vjetar nakon (una gropputa) konjskog skoka, što učini pa zatvorismo sva jedra ostajući samo na Trischetro (prednjem jedru, op. aut.) da ne ostanemo po noći na dvoru pred podne pođosmo da se spasimo u luku od Molunte prema zapadu gdje ostaje velika luka rečeni Veliki Molunat.
Na uru popodne prispjesmo otprilike jednu milju daleko ušca spomenute luke s istim zapadnim vjetrom. Pripravismo ankore a sve na jedan put utiša vjetar ostane velika mareta i kurenat tiskaše nas prema grebenima koje se nalaze (a maestro) na ulazu u luku bez da je timun slušao brod. I dospjevši sasvim blizu stijena da se baš razbijemo, zavapismo božiju pomoć i svetih duša očistilišta učinivši svečani zavjet misa dušama… Netom smo učinili zavjet i zazvonili zvono na provi zapuha nenadno nama pogrdan vjetar s istočne strane (Schiloco fresco) i s pomoći tog vjetra odvlačismo se od kopna i spasismo se od neizbježive opasnosti da izgubimo brod i živote. Budući nas slijedio isti povoljni vjetar ugledasmo cavtajske ostrve najprvo Mrkan i na 3 1/2 po podne sa snažnim šilokom prođosmo između Mrkana i Sustjepana prema cavtajskoj luci, prođemo sretno između dvije seke nakon burdate između Ljute prema Ključicama s drugom burdatom prispjesmo u pravo sidrište Prahljivca u 4 ure poslije podne. Usidrili smo se prema Rogaču (Roghac) u 10 pasa dubine nakon 28 dana putovanja iz Aleksandrije i 7 od Madone zdravo po božijoj milosti. Odma smo vezali iz dobrog pokušaja pod isti Rogač.
I tako Casilari od cjelomjesečnog puta opisuje samo plovidbu morem milog dubrovačkoga kraja, od luke Molunta do luke Cavtata, prostorom Konavoskih stijena, najstrmijih klifova južnog Jadrana gdje zaklona za brod nema, gdje se tuku šilok i maestro u jednom danu i po nekoliko puta. Gdje putnici, kad uspiju uhitit vjetar za mimoići grebene, seke i otoke i ući u cavtatsku luku zavjetovani, više mrtvi nego živi, ipak slave što su živi jer ploviti se mora, mada je svima draže falit more i držat se kraja.