Korizmeno i uskrsno razdoblje u Konavlima prati uobičajene crkvene obrede i naputke, ali prisutni su i brojni izrazi pobožnosti proistekli iz narodne tradicije. Prijelaz iz pokladnog u korizmeni period obilježen je početkom posta i nemrsa kao najvidljivijeg izraza čišćenja i skromnosti čija je kulminacija u dane Svetog trodnevlja. Post je bio manje izražen od nemrsa koji podrazumijeva jedenje jednog (nemrsnog) obroka na dan do sitosti te bi bio grijeh prejedati se. Dakle, posni dani ujedno su bili i nemrsni, a kao značajni posni dani ističu se utorak ili srijeda, subota i obavezni petak. Uobičajeno je da se cijelu korizmu ne jede meso, a uz nemrsni obrok obavezno su se pekle prikle. Osim toga, običavalo se nakon poklada objesiti usoljeno meso o gredu ili rogaču u ognjištu gdje bi se sušilo i spremalo nakon korizme. Jela su se sočiva, bakalar ili druga riba, kupus i krtola zbog čega je nastala poznata uzrečica: Korizma uje polokala, zobja pozobala. Koliko je bilo važno ne jesti meso tijekom korizme potvrđuje i običaj čišćenja posuđa kao stvarni i simbolički čin pripreme za korizmu. Prakticirao se netom nakon završetka poklada, najčešće na Čistu srijedu, kako bi se uklonili svi tragovi mesne hrane: Ajte moje Konavoke u lisiji otkuvajte i operite i kačule i kačuliće i teće i tećice i pjate i svo suđe pa da se ne mrsimo do Uskrsa, a srijedom i petkom postimo. Promjena odijevanja nije značajno prisutna u Konavlima za vrijeme korizme, ali zabilježeno je da se na Veliki petak pazilo da kurđelica i traversa budu tamnije boje. Izostanak veselja, plesa i pjesme, svadbenih zbivanja, javnih festi bilo je pravilo za vrijeme korizme, a iznimka je bila četvrta korizmena nedjelja ili Sredoposna nedjelja kad se u Čilipima nakon mise održavao bal, a navečer u Cavtatu plesna zabava Pucanje lopiža, Po korizme ili Lopižice na kojoj se čak i mrsilo. Pučka pobožnost prisutna je u redovitim odlascima na put od križa ili križni put kojim se simbolički obilježava posljednje Isusovo putovanje prema smrti na križu. Pobožnost križnog puta u korizmi održavala se petkom ili nedjeljom u poslijepodnevnim satima. U zamračenim interijerima crkvi križni put se odvijao od postaje do postaje koje čine likovni prikazi Isusovog puta s križem. Nadalje, u korizmi je obavezno ispovjediti se i pričestiti nakon ispovijedi, što je još jedan primjer intenziviranja vjerskog života. Ispovijed se održavala već unaprijed raspoređenim danima u svim većim crkvama – svećenici su pripomagali jedni drugima u kolektivnoj ispovijedi, stoga je svaka crkva imala svoj određeni termin. Treba naglasiti da je suzdržavanje od hrane prije pričesti bilo obavezno. Nije se smjelo jesti od ponoći, odnosno od večere prethodnoga dana sve do jutarnje pričesti u crkvi. Osim toga, u svim se domaćinstvima prakticirala zajednička obiteljska molitva svakoga predvečerja što je u korizmi bilo izraženije nego inače.
Veliki tjedan počinje Cvjetnicom za koju se veže običaj blagoslova palmi i maslina te svečana procesija. Konavljani su na blagoslov nosili velike grane palmi i maslina od kojih su po primitku blagoslova radili male kitice te ih nosili u baštine i stavljali po domaćinstvu u svrhu zaštite od nevolje i za dobrobit obitelji. Pohođenje crkvenih obreda Svetoga trodnevlja bilo je obavezno. Pratile su se uobičajene liturgijske ceremonije kao što su pjevanje Muke Gospodnje i Klanjanje pred Isusovim grobom. Na Veliki četvrtak zavezala bi se zvona umjesto kojih su se koristile drvene čegrtaljke – zvrčoke ili čegrtalice. Osim crkvene čegrtaljke kojom se najavljivala misa ili obred, postojale su i manje čegrtaljke kojima su djeca na misi proizvodila zvukove. Na Grudi se prakticirao običaj pranja nogu apostolima, dok je u Čilipima zabilježen stariji običaj goni barabu pri kojem se kolektivno stvarala buka u crkvi lupanjem dlanovima po crkvenim klupama. Oltari bi se ogolili, skidali su se stolnjaci i svi ostali predmeti s njih, a križevi i oltarne slike bili su prekriveni crnom, tamno modrom ili ljubičastom tkaninom, što se radilo na petu korizmenu ili Gluhu nedjelju koja se u Konavlima naziva Neđeja zakrivača ili Skrivalica. Veliki je petak obilježen procesijom uz odgovarajuće molitve i pjevanja. Inače se procesija odvijala oko crkve, a na Grudi i u Cavtatu prolazila je kroz cijelo mjesto. Na prozorima kuća kraj kojih je prolazila procesija bile su crne tkanine i dvije upaljene svijeće. Na Veliku subotu blagoslivljala se vatra, to jest uskrsne svijeće i voda, a otkad se misa počela održavati navečer, blagoslivlja se i hrana.
Ponegdje su domaćini kuće donosili pažljivo iščupanu staru lozu s korijenjem na blagoslov vatre. Trs loze bi se zapalio na uskrsnoj vatri, a potom bi se nosio doma na ognjište gdje bi se opet palio i u potpunosti izgorio čime se simbolično obnavljala kućna vatra. Blagoslovljena voda uzimala se u bočice i nosila kućama za sve buduće prilike blagoslivljanja njome, a na blagoslov hrane nosili su se pinca, kolačić ili pogača, sol, šibice i neizostavna uskrsna jaja. Osim toga, na blagoslov su se nosila i jajašca dudovog svilca, kao i sjemenje koje se planiralo tu godinu sijati. Na Veliku subotu odvezala bi se zvona i zvonjava Glorija označavala je početak uskrsnoga slavlja. U Čilipima su sve manje crkvice u Župi zvonile nakon što bi se čula zvona matične crkve. Mlade djevojke i djeca koja nisu pohodila svetu misu, već su ostajala doma, pri zvonjavi Glorije prakticirali su običaj umivanja u cvijeću. Na Uskrsno jutro obitelj zajedno doručkuje. Blaguje se blagoslovljena hrana čemu prethodi zajednička molitva i škropljenje blagoslovljenom vodom. Sve mrvice od pince, kolačića ili pogače, kao i ljuske od ukrašenih jaja pažljivo bi se skupile i spalile u vatri. Uskrsna jaja su se najčešće bojala dan pred Uskrs u zagasito crvenu boju od ljuski luka – lučine, a s vremenom su se počela i pengati odnosno ukrašavati crtanjem vrućim voskom. Na Uskrs su se darivala djeci kojima su predstavljala veselje u vidu brojnih igara kao što su tucanje jajima i gađanje kovanicama. Nakon svečanog doručka pohodilo se misno slavlje na kojem se također blagoslivljala hrana te je bilo obavezno čestitanje Uskrsa prijateljima i poznanicima. Uskrsni ručak obilovao je bogatstvom jela, ponajprije mesnih od kojih su se ljudi tijekom korizme suzdržavali, a popodnevni sati bili su rezervirani za pohođenje i čestitanje Uskrsa rodbini i susjedima gdje veselja, pjesme i smijeha nije nedostajalo.