Bukovčeva Konavoka u zimskom ruhu

Među nekolicinom Bukovčevih likovnih ostvarenja folklorne tematike svoje mjesto su našle i slike s konavoskim motivima. Najčešće je riječ o portretima ili prikazima figura u pejzažu u konavoskoj narodnoj nošnji kao najočiglednijem indikatoru identiteta konavoskog kraja. U stalnom postavu Zavičajnog muzeja Konavala nalazi se izuzetan prikaz Konavoke koji ujedno, uz nama vrijedan dokumentaristički aspekt, odražava i Bukovčeva slikarska dostignuća stečena pariškim iskustvom.

Riječ je o slici pod nazivom Konavoka u zimskom ruhu iz 1885. godine, slikana tehnikom ulje na platnu, a koja prikazuje mladu Konavoku u modrini, s bijelim naštipanim ubručićem na glavi i torbicom u desnoj ruci. Za razliku od poprsnice naslikane živim i brzim potezima i obojenim mrljama, čime se dokinula minucioznost konavoskog veza, nakit, to jest verižice, prstenje i puce pod grlo, kao i široko orukavlje i zlatovez čermice detaljizirani su i time vidno istaknuti. Konavoka je prikazana u opuštenoj i ležernoj pozi, naslonjena je na zid na dnu skalina u đardinu Bukovčeve rodne kuće u Cavtatu, gdje se Bukovac već kao dijete često susretao s Konavokama koje su posjećivale njegovu majku, vrsnu tkalju i koje su mu zauvijek ostale u lijepom sjećanju.

O tome je zapisao: Nedjeljom bi obično Konavoke dolazile tražiti izatkane komade, bilo vunene, bilo pamučne. One bi redovito donosile u torbi takozvanu “užinu“, i to preko nagrade koju bi s majkom ugovorile za tkanje. Obično, kad bi Konavoka stupila u našu kuću, ja bih je sveđ pogledao je li torba dosta naduta, jer sam u tom slučaju bio siguran da će u njoj biti smokava, oraha i jaja, a bilo je obično i mladog sira, pogače ili muke, kupusa i prokula. Ja sam znao da će iz torbe sveđ nešto izaći, što će meni učiniti radost i namamiti slinu na usta.

Slika je nastala tijekom Bukovčevog dvogodišnjeg boravka u rodnoj domovini nakon kojeg se pun novostečene kreativne energije i elana opet vraća u Pariz i već 1886. godine Konavoku u zimskom ruhu izlaže na prestižnoj i respektabilnoj umjetničkoj izložbi, Pariškom salonu. Slika je izazvala interes i javnosti i kritičara, a tome je zasigurno pripomogla i grafička verzija ove mlade Konavoke objavljena u uglednoj pariškoj reviji L’art et la Mode krajem 1885. godine. Prema fotografijama Bukovčevih ateljea iz Pariza i Praga nastalih u rasponu od tridesetak godina vidljivo je da je u određenom trenutku platno slike izrezano na današnje dimenzije. Time se prvotni širi rakurs koji je obuhvaćao veći dio osunčane cavtatske korte sa zelenilom i cvijećem suzio i sveo isključivo na lik Konavoke.

Konavoka u zimskom ruhu vjerno je pratila Bukovca na svom životnom putu. Nastala je u Cavtatu, izlagana je u Parizu, vjerno čuvana u Pragu te se, poput Bukovca, u konačnici vratila u Cavtat da bi krajem osamdesetih godina 20. stoljeća bila dio građe Umjetničke galerije Dubrovnik. Ustrajnim inzistiranjem Čilipljanina Pera Novakovića, jednog od osnivača Zavičajne kuće, Bukovčeva Konavoka iz Umjetničke galerije Dubrovnik svoje trajno mjesto pronašla je u srcu Čilipa. Tijekom ratnih razaranja 1991. godine muzej i sva građa koja je ostala u muzeju nepovratno je uništena, jedina preživjela građa je ona sklonjena u gustijernu ispod muzeja, a Bukovčeva Konavoka pukim je čudom preživjela naslonjena na pucal gustijerne.

Baš onako kako u izgorjelim kućama pronalazimo slike Majke Božje ili svetaca, tako je u spaljenoj Zavičajnoj kući Konavala živa ostala jedino slika Bukovčeve Konavoke. I baš zbog njene turbulentne prošlosti kao i odnosa lokalne zajednice prema njon, ona se danas koristi kao ikona Zavičajnog muzeja Konavala.