Uz umijeće izrade konavoskog veza koje je steklo status zaštićenog nematerijalnog kulturnog dobra još 2015. godine, Konavle su bogatije za još jedno dobro, konavosku svadbenu zdravicu. Naime, još 2017. godine Muzeji i galerije Konavala prijavili su Ministarstvu kulture Republike Hrvatske prijavni obrazac za zaštitu dobra. Na sjednici Povjerenstva za nematerijalnu baštinu 2018. godine rečeno je da zdravica ima svojstvo kulturnog dobra, što je Stručno povjerenstvo Ministarstva potvrdilo na sjednici 23. prosinca 2020., čime su se službeno stekli uvjeti za upis predmeta u Registar kulturnih dobara RH.
Premda smo svjesni da je zaštita bezvrijedna ako nema nositelja i održanja dobra, ovo je velika potvrda za konavosku tradicijsku kulturu, potvrda višestoljetnom prežitku govora koji je napravio čvrstu sponu između suvremenosti s najstarijim poznatim korpusom konavoskoga tkiva. Zdravica se zasigurno izvodila i stoljećima prije nego je prvi put zapisana, međutim otkad je prvi put zapisana pa do današnjih dana ostala je u jednakom korpusu, kao nazdravica koja izaziva divljenje zbog svoje veličine i složenosti. Prenosila se usmenom predajom, a tendencija zapisivanja bila je učestala kroz 20. stoljeće.
Ukratko, konavoska svadbena zdravica duži je svečani govor uvijek istog oblika i sadržaja koji se koristi prigodno, napijajući u zdravlje i blagostanje na svadbama u Konavlima. Izvodi je zdravičar pred svatovima tik pred glavno jelo na svadbenoj večeri ili ručku. Sastoji se od korpusa govora u kojemu su cjeline odvajane zazivom zdravičara: Kako ono i oće akobogda!, na što prisutni stojeći na nogama odgovaraju: Amen dabogda!
Ona je jedina cjelovita preživjela nazdravica u Konavlima. Njeni dijelovi se napijaju često, i na drugim svečanim prilikama. Obiteljske i seoske svečanosti prolaze uz nazdravljanja izlučena iz korpusa zdravice, kao kratki izrazi želja osobama ili stanjima, a na terenu svjedočimo jedino o cjelokupnom korpusu zdravice koju danas poznajemo na svadbenom veselju i dijelom na proslavi krsnog imena. Na primjer, tako se konavoska zdravica koja je 1935. godine objavljena (Jugoslavenska štamparija Dubrovnik) odnosi na napijanje na krsnom imenu, a identična je svadbenoj osim što je iz nje je izlučen dio koji napija bračnim vrijednostima. Takvu zdravicu danas možemo vrlo rijetko čuti.
Premda se oblik vjenčanja u Konavlima u posljednjih 150 godina promijenio u opsegu i sadržaju, zdravica je preživjela kao centralna figura svečanosti. Govori se i danas na svim konavoskim svadbama i, kao i prije, centralna je počasnica cijeloga veselja. Izgovaranjem zdravice kulminira svadbeno veselje. Mogli bismo reći da smo sa zdravicom prešli u drugi dio svadbe.
U svim poznatim formama, i u dalekoj prošlosti i danas, održava se u trenutku kad se pečeno (glavno jelo, u siromašnijim situacijama jedino jelo, a u bogatijim četvrti slijed) donosi na stol, prije nego se pristupi jelu (na koje se do otprilike dvadesetih godina 20. stoljeća pozivalo pjesmom Udrimo na pečeno).
Do sredine 20. stoljeća paljenjem svijeće na trpezi i molitvom za pokojne uvelo bi se u zdravicu, a danas zdravičar svojim uvodom primiri i digne na noge uzvanike. Svi pirnici, svatovi, odnosno svi sudionici svadbene večere ili ručka slušaju i odgovaraju Amen dabogda po svakoj završenoj cjelini.
Do sredine 20. stoljeća svadbenu su zdravicu znali u cijelosti govoriti gotovo svi muškarci u Konavlima, pa nije bilo svadbe na kojoj netko ne bi znao govoriti zdravicu. Stoga, kad bi se okupljali svatovi nije bilo problema s izgovaranjima nazdravica i počasnica. Taj govor je živio u tkivu Konavala, a napijanja bi započinjala spontano, kako je red. Stari svat, prvijenac, dolimbaša, đeveri – svi bi napijali i nazdravljali. Na pečenom bi se digao stari svat i započeo obraćanje miloj i dragoj braći. Nije bilo nužno da je on i završi, mogli su nastavljati i kum i domaćin od trpeze. U novijoj prošlosti cjelokupna zdravica je govor jednog zdravičara. Po zdravici se nastavlja nazdravljanje uz koje bukara kola od jednog do drugoga; Zdrav da si mi stari svate, zdrav da si mi domaćine!
Kroz drugu polovicu 20. stoljeća zdravicu, ako od svatova nitko nije vičan, izvodio je zdravičar, često pozvan na svadbu samo radi zdravice. Takvog zdravičara koji je pozvan samo radi zdravice nevjesta dariva darom koji je oblikom identičan daru za domaćina trpeze. Obraćanje u zdravici, iako se govori povodom sklapanja braka dvoje mladih, usmjereno je na roditelje ili domaćine. Nevjestu koja prelazi iz jednog doma u drugi na nekoliko se mjesta dariva blagoslovom, a mladoženju se gotovo i ne spominje. Zazivanje blagoslova domaćinu smatra se indirektnim zazivanjem blagoslova mladencima.
Zdravica započinje obraćanjem sudionicima kao miloj i dragoj braći, nakon čega se dotaknu svi aspekti života u kojima se zaziva dobro. Nakon što se u prvom dijelu definira struktura, Bog – mi, slijedi dio o poštenju i ugledu, uzusima i običaju kao nepromjenjivom cilju. Slijedi zaziv blagoslova poljoprivrednih radnji, djelovanja, putovanja; zatim zaziv obilja u hrani, imovini i zdravlju i veselju te zaziv dobra koji je usporedan s prirodnim elementima i metaforičkim opisima iz prirode, zatim zaziv blagoslova samog današnjeg veselja i blagoslov mlade. Nakon zazivanja blagoslova ide napijanje zdravice, i to redom: za Boga, za Isusa i zdravlje i sjeme domaćinovo te obiteljski red, za sv. Trojstvo i zajedništvo svih, slijedi za tužne i nevoljne, zaziv za dobra te posljednje napijanje trpezi i domaćinu. Kao što je već spomenuto, nakon svakog napijanja sudionici glasno odobravaju riječima Amen dabogda! Više od 150 godina poznatog nam izvođenja zdravice i više od 100 godina da je tiskana omogućilo je razumijevanje i uvid u tradicionalni obred koji je u mnogome nestao novijim načinom života.
Prvi put je tiskana 1886. godine u Dubrovniku nakladom tiskarnice Pretnera, a pod sam kraj stoljeća Antun Radić prenosi njenu slavu uz pomoć Nike Balarin objavljujući o njenoj popularnosti i identičnoj strukturi u to vrijeme. Konavoska zdravica je opisivana kao osebujan primjer govorništva i sposobnosti korištenja jezika za složene oblike izražavanja u ruralnoj sredini. Radić je ipak bio u krivu kad joj nije proricao dobru budućnost misleći kako se ne može usavršavati, pa će stoga ubrzo propasti. Kroz 20. stoljeće zapisivana je i objavljivana nekoliko puta, a nalazimo je u rukopisu u mnogim konavoskim kućama.
Mi smo u Konavlima ponosni na naše nositelje konavoske zdravice, njihovu predanost i ljubav za ovo dobro. Svaki od njih ima svoju priču i svoj razlog zbog kojeg je danas zdravičar. Oni ne nastupaju samo za potrebe folklora, već kao pravi zagovori dobrih želja na vjenčanjima mladenaca noseći u svom govoru svu snagu prošlosti koja je zbog svojih vrijednosti i danas izvor najboljih želja i zaštita. Njihovom zaslugom konavoska tradicijska kultura u ovom obliku dobila je nacionalni status kulturnoga dobra, a time nesumnjivo veću prezentaciju i održanje.