Šipak, mogranj ili nar, latinskog naziva Punica granatum omiljeno je jesensko voće Mediterana. Svoju etimologiju latinskog naziva vuče od Plinija Starijeg koji ga je nazvao punskom jabukom, odnosno malum punicum, a najbolji su plodovi dolazili iz područja Punije, današnjeg Tunisa. Drugi dio naziva, granatum dolazi od latinske riječi granatus, odnosno zrnat. Usprkos njegovom nazivu izgleda da se do danas nije u potpunosti utvrdilo izvorno porijeklo ove biljke. Naime, dio znanstvenika smatra da potječe s područja Irana i sjeverozapadne Indije, dok ga drugi smatraju autohtonom mediteranskom biljkom.
Prema svojim karakteristikama mogranj je grmolika polulistopadna biljka koja naraste do 4 metra visine. Ako su zime blaže, dio lišća ostaje na stablu, a za oštrijih zima opada. Grane su uspravne, razgranate i djelomično trnovite. Kora drveta u početku je crvenkaste boje, a kasnije prelazi u sivu i ljušti se u tankim trakama. Korijenski sustav je razvijen, a pogotovo ako se stablo nalazi na pogodnom mjestu. Pupovi su sitni, dugi oko 1,5 mm, ušiljeni i tamnosmeđe boje. Listovi su nasuprotni, smješteni na kratkim peteljkama, obrnuto jajasti, suženi na osnovi, tupi na vrhu, cjelovitog ruba i sjajni. Dužine su 3 – 8 cm, a širine 0,5 – 1,5 cm.
Cvjetovi su dvospolni, jednodomni, crvene boje, veliki do 3 cm, skupljeni po 1 – 3, a smješteni su u pazušcima listova ili na vrhovima grana. Ocvijeće je dvostruko, vjenčić se sastoji od 5 do 8 velikih, jarko crvenih latica. Čaška je građena od 5 do 8 kratkih lapova, plodnica je podrasla i s brojnim sjemenim zametcima, dok su prašnici mnogobrojni. Cvatnja se odvija u lipnju i srpnju. S druge strane, plod je veličine jabuke, okruglast, kožastog omotača žute do crvene boje, sadrži brojne crvene, tupobridaste sjemenke koje su skupljene u gromadama, a međusobno odijeljene tankom bijelo-žutom pregradom. Ovisno o vrsti, plod mogranja počinje dozrijevati u listopadu, a ostaje na stablu do zime.
Sjemenke su bogate fosforom, kalijem, kalcijem i željezom, a sadržavaju i vitamin B3 (niacin), te vitamine B1, B2, B6 i B5 (pantotensku kiselinu). Također, mnoge su studije potvrdile da se radi o jednom od najljekovitijih voća na svijetu zbog blagotvornog utjecaja na zdravlje, naročito za kardiovaskularni sustav.
Kako je već spomenuto, stanište ove biljke je Mediteran, južna i jugoistočna Azija te područje Južne Amerike. Odgovaraju mu vruća ljeta i blage zime. Optimalna srednja dnevna temperatura za rast kreće se do 12 °C. Zimske temperature od ‐11 do ‐15 °C su štetne, a smrzava pri ‐20 °C. Problem predstavljaju i kasni jesenski te rani proljetni mrazevi. Šipak je heliofitna biljka. Dobro osvijetljena stabla imaju veći broj cvjetova i plodova, veću krupnoću i bolju obojenost plodova te su manje skloni pucanju. Vegetacija počinje u drugoj polovici ožujka i traje 180 do 215 dana. Cvate dugo, a dozrijevanje počinje, ovisno o sorti, 120 do 160 dana iza cvatnje.
U Konavlima je šipak prisutan još od rimskog razdoblja. Tako su Konavle postale dom nekoliko vrsta i sorti šipaka. Najprisutniji je svakako samonikli dibji ili juti šipak, Punica granatum var. spontanea koji često raste i na potpuno neobičnim mjestima, kao što je međa ili zid. Ova vrsta posebno je otporna, a za razliku od pitomih šipaka plod je manji i sjemenke su gorčeg okusa zbog više tanina. S obzirom na to da obilato samoniklo raste, bio je glavna slast djeci ujesen: na putu do škole ko đeca bismo obrstili sve jute šipke na putu, ja sam ih baš volio, a danas to malo ko jede, onda nijesi imo pitomijeh šipaka, niko ti ih ne bi do, gledalo se proda na placi.
Uz juti šipak koji danas raste od okućnica do šume i ledine, u blizini kuće svaka je konavoska obitelj nastojala posaditi pitome šipke. Punica granatum var. sativa ili pitomi šipak u Konavlima je sađen u više sorti. Za cijeli dubrovački kraj posebno je značajna sorta dubrovačkog kasnog šipka (nekad nazivanog dubrovački mogranj), a u novije vrijeme sade se sorte kao što su konjski zub zbog velikih sjemenki.
No, nisu djeca pamtila šipak samo po slasti: Ko je imo đecu taj je moro imat šipak ispred kuće, jer je od njega bio najboji prut. On je žitak pa peče, a ne boli i ne more ozlijedit.
Danas prut od šipka vrijedi neubran, da ga se naglavce povali u zemljicu. Na mjesto gdje zalegne u zemlju pričepi se kamenom, i za po godine eto ti novoga šipka na kojemu će se sladiti neka nova djeca.