Tipične rimske nekropole, kako je i sam zakon nalagao, nalazile su se izvan gradskih zidina. Ukoliko je bilo prostora, gradske su nekropole bile podijeljene u grobne parcele, ali gotovo u pravilu smještane su uzduž glavne ceste koja je vodila prema naselju. Kako nam rijetka arheološka istraživanja pokazuju, takvu situaciju imamo i u rimskoj koloniji Epidaur.
Nedavna istraživanja u cavtatskoj Zorinoj ulici, kao i neki nalazi poznati od ranije, potvrđuju smještaj antičke nekropole na sjevernoj strani poluotoka Rata. Među prvim istraživačima antičke grobove na tom prostoru spominje Arthur Evans u svojoj knjizi Antiquarian Researches in Illyricum, koja je publicirana 1883. godine u Londonu. Evans piše kako se na uzvisini na kojoj stoji crkvica posvećena sv. Roku vide duguljasti usjeci sarkofaga u živoj stijeni, ali spominje i dva nadgrobna natpisa koja se mogu vidjeti uklesana u stijeni u uvali Tiha. Ti natpisi vidljivi su i danas.
U antici, uostalom kao i u većini povijesnih razdoblja, posljednja počivališta odnosno grobovi pojedinaca razlikovali su se ovisno o društvenom statusu pokojnika, od jednostavnih ukopa do vrlo složenih arhitektonskih konstrukcija.
Upravo nam položaj i izgled pojedinih grobova nudi niz informacija vezanih za socijalni status stanovnika grada, kao i za usmjerenje cesta koje su prema njemu vodile. Takav je slučaj i s ova dva nadgrobna natpisa koji nam markiraju poziciju ceste koja je iz Epidaura vjerojatno vodila prema stanici Asamo, današnjem Trebinju, i malo sjevernije do stanice Ad Zizio (Mosko), gdje se priključivala na glavnu magistralnu cestu. Ta cesta trasirana je od Akvileje u sjevernoj Italiji zaleđem jadranske obale sve do Dirahija, današnjeg Drača u Albaniji, odakle je nastavljala prema Konstantinopolu.
Dakle, epidauritanska nekropola protezala se sjevernom stranom poluotoka Rata pa uzduž ceste, preko Tihe prema Donjem Obodu.
Nadgrobni natpisi koje nalazimo uklesane u stijenu na k. č. zem. 469 govore da su tu ukopane dvije žene, vjerojatno ropkinje od kojih je jedna oslobođenica. Njihova imena su Lartidija Recepta i Tercija. Lartidiji Recepti, koja je, kako iščitavamo iz natpisa, umrla u 27. godini života, spomenik je dao postaviti patron Gaj Lartidije Krisp, centurion VIII. dobrovoljačke kohorte:
LARTIDIA RECEPTA
C(ai) LARTIDI CRISPI (centurionis)
COH(ortis) VIII VOLUNT(ariorum) ANN(orum)
XXVII POS(u)IT
H(ic) S(ita) E(st)
Lartidija Recepta je, kakva je i bila ustaljena praksa, nakon što je oslobođena preuzela nomen svoga patrona pa je svom izvornom imenu (Recepta) dodala i nomen Lartidija. Naime, robovi nisu imali oblik imena kakav su koristili rimski građani.
Tako pak iz drugog natpisa, koji se nalazi na samo par metara udaljenosti od spomenika Lartidiji Recepti, saznajemo da je postavljen u spomen Terciji, a budući da se spominje samo imenom, pretpostavljamo da je bila ropkinja. Kako čitamo iz natpisa, Tercija je bila Tračanka iz Ismara koja je umrla u 40. godini života:
TERTIA
ISMARNIENSIS
ANN(orum) XL
H(is) S(ita) E(st)
Riječ je o jednostavnim spomenicima, uokvirenima običnim pačetvorinskim trakama, od kojih je Tercijin natpis nešto malo profiliranijeg okvira te se čini da je sa strana imao dva krila, odnosno anse. Pepeo ovih dviju žena vjerojatno je položen u urnu koja se nalazila ispod samih natpisa.
Zanimljivo je zapravo koliko informacija nose ova dva naoko jednostavna spomenika i kolika je njihova važnost u rasvjetljavanju povijesti antičkog grada te bi trebalo nastojati osigurati im neophodnu pravnu zaštitu i odgovarajuću signalizaciju.