Migracija i putovanja iz šarolikog spektra razloga, uglavnom onih ekonomskih, možemo pratiti još od prapovijesnih vremena. Međutim, putovanje iz dokolice, prvotno rezervirano za vrlo ograničen broj ljudi, danas je preraslo u široko rasprostranjenu pojavu. Nekad je prakticirana među pripadnicima višeg socijalnog statusa, i to od rimskih vremena pa sve do 17. stoljeća, kad putovanja Europom, tzv. Grand Tour, postaje dio klasičnog obrazovanja mladih engleskih aristokrata. Već od 18. stoljeća taj običaj višemjesečnog, a ponekad i višegodišnjeg putovanja radi upoznavanja s umjetnošću i kulturom klasičnih civilizacija usvajaju i pripadnici plemstva drugih europskih država.
Glavni cilj tog velikog putovanja bio je Rim, ali tijekom 18. i 19. stoljeća širi se interes i na Dalmaciju.
Iza sebe ti putnici ostavljaju brojne crteže i literarna djela u kojima dominiraju ruine antičkih spomenika i nastojanje za otkrivanjem novog, do tada nepoznatog svijeta.
Novi oblici prometovanja u 19. stoljeću, oni parobrodovima i vlakovima, revolucioniziraju ne samo trgovinu već smanjuju i troškove putovanja te ih čine prihvatljivijima. Na tom tragu, željeznicu možemo smatrati generatorom prvih masovnijih turističkih putovanja.
Iz pisama Đorđija Bijelića upućenih Vlahu Bukovcu saznajemo da početkom stoljeća u Cavtat navrati i pokoji putnik namjernik kojega Bijelić provede po svim kulturnim i prirodnim znamenitostima mjesta, a među ostalim pokaže im i atelje sa slikama Vlaha Bukovca.
Fenomen turizma tih godina postaje sve globalniji pa tako rastu i češki interesi za ulaganje u turističku infrastrukturu na Jadranu. U Pragu se 1912. godine osnovalo Dubrovačko kupališno i hotelsko društvo čiji je član Nadzornog odbora bio Vlaho Bukovac. Zahvaljujući tom društvu otvorilo se nekoliko pansionskih i hotelskih kompleksa na župskoj obali, a Bukovac se zalagao da otkupe i zemljište na cavtatskom području, o čemu je u više navrata pisao bratu Jozu, ali i Mariji Bogišić Pohl, misleći da bi ona svojim utjecajem mogla pridobiti ljude da prodaju zemljište za izgradnju hotela. Međutim, ta Bukovčeva nastojanja nikada nisu realizirana.
Interes za turističke posjete Cavtatu očigledno raste jer se 1924. godine osniva Društvo za razvitak Cavtata i okolice te unaprjeđenje prometa stranaca u Cavtatu, a 1936. godine osnovan je Općinski turistički odbor koji je bio dio šireg Saveza za unapređivanje turizma.
Cavtat je bio povezan s Dubrovnikom s nekoliko dnevnih parobrodskih linija pa je bio i čest izbor za jednodnevne izlete. Intenzitet željezničkog prometa također je doprinosio razvoju turizma tako da tridesetih godina u Cavtatu djeluje nekoliko pansiona i restorana koji nude smještaj i hranu.
Uz Pansion Koletić koji je imao 11 soba i Pansion Novaković s 45 soba, smještaj se moglo naći i u restoranima Granić i Balkan kao i u mnogobrojnim privatnim sobama.
Nakon Drugog svjetskog rata Pansion Novaković je nacionaliziran i pretvoren prvo u dječji dom, a zatim i u lječilište za djecu, a slična sudbina zatekla je i ostale cavtatske pansione i restorane.
Mnoge privatne kuće također su nacionalizirane, a zatim i prenamijenjene za turističke svrhe. Obiteljska kuća Štefija Račića tako je postala hotel Supetar, a Vila Banac odmaralište makedonske vlade, a kasnije depadansa hotela Makedonija.
Zanimljivo je da će kasnija izgradnja velikih hotelskih struktura kao što su Epidaurus, Albatros i Croatia biti razlog provođenja sustavnih arheoloških istraživanja prostora antičkog Epidaura. Šteta je što taj masovni turizam šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća nije imao razumijevanja za inkorporiranje tih kulturnih spomenika u svoju ponudu.