Gruda – centar austrijskih Konavala

U bečkom dvorcu Schönbrunn rođen je 1830. godine, na veliku radost cara Franja I., Franjo Josip, budući austrijski car. Još kao vrlo mlad, Franjo Josip postao je uzdanica kuće Habsburg jer su, osim njegova oca Franja Karla, ostali muški potomci te kuće bili mentalno nesposobni za vladavinu. Ipak, njegov stric Ferdinand I. postao je car 1835. godine. Njegova vladavina bit će zapamćena po apsolutizmu i velikom ulogom ministara. Proljeće naroda 1848. godine Habsburška Monarhija dočekala je nespremna, a kada su cara Ferdinanda obavijestili o revolucijama naroda carevine on je navodno upitao: Ali, smiju li oni to? Ubrzo je na nagovor ministara odstupio i na prijestolje dolazi tada osamnaestogodišnji Franjo Josip.

Mladi car čitavog je svog života ostao konzervativan i željan apsolutizma, ali bio je spreman žrtvovati svoje ideale za dobrobit države. U svojih 68 godina vladanja Franjo Josip identificirao se s čitavom Monarhijom. Ipak, predstavljao je okamenjenu ideju apsolutizma u doba kada su liberalni i socijalni pokreti mijenjali sliku Europe. Car je živio vojnički strogim životom, prema vani raskošno, a privatno skromno. Od rane zore bavio se državničkim poslima, a zabave je pohađao samo kada je njegova prisutnost bila očekivana. Privatno je imao vrlo malo prijatelja, a političke dužnosnike koje bi smijenio rijetko je vraćao na dužnost. Sažeto, car Franjo Josip bio je odličan administrator, ne odviše sposoban državnik ili političar, ali cijenjen od narodnih masa.

Habsburška je Monarhija nakon Napoleonskih ratova postala predvodnica europske politike kao kontinentalna velesila. Ipak, loša vanjska politika, naročito u razdoblju cara Ferdinanda, udaljila je mnoge saveznike od Monarhije. Kada je 1848. godine došlo do revolucionarnih pokreta Proljeća naroda, Habsburgovci su mogli računati samo na pomoć Ruskog Carstva. Ubrzo će zbog Krimskoga rata Franjo Josip izgubiti i tog saveznika što će se pokazati kobnim u idućem desetljeću kada će Habsburška Monarhija sama ratovati prvo protiv Pijemonta i Francuske, a potom protiv Italije i Pruske. Oba sukoba habsburška je vojska izgubila, što je nekada moćno carstvo bacilo u drugi plan europske politike. Posljedice su se osjetile i na unutarnjem planu jer je Franjo Josip bio prisiljen dati veliku autonomiju Mađarima i tako je 1867. godine stvorena Austro-Ugarska Monarhija. Nastavak loše vanjske politike Monarhiju je pred Prvi svjetski rat ostavio samo s jednim pravim saveznikom Njemačkom, a smrt Franja Josipa 1916. godine označila je početak kraja Austro-Ugarske Monarhije koja će ga nadživjeti samo 2 godine.

Za Konavljane dolazak Habsburgovaca 1815. godine predstavljao je bitnu društveno-socijalnu prekretnicu. Naime, Konavljani su već 1799. godine željeli ući u sastav Habsburške Monarhije kada su podigli ustanak protiv dubrovačke vlasti. Također, premda su zemljišni odnosi ostali kao u Dubrovačkoj Republici, smanjene su obveze prema vlasnicima zemlje i omogućen je progres mnogim stanovnicima. Demokratizacija društva bila je postupna pa će proći gotovo pola stoljeća do prvih izbora u dalmatinski sabor, gdje su predstavnika imali i Konavljani (Đuro Pulić, Miho Klaić, Ivo Radmilli redom su bili predstavnici Konavljana u prva 3 izbora). Postupno smanjenje kmetskih obveza donio je i mogućnost sađenja novih poljoprivrednih kultura, čime je dobar dio stanovništva stekao novčane viškove kojima se otkupljivao od kmetstva.

Konavljani u 19. stoljeću proživljavaju razdoblje vanjske sigurnosti i unutarnjeg prosperiteta, demografskog porasta i modernizacije. Ipak, demografski prirast utjecao je i na mnogobrojna iseljavanja viška stanovništva, a naročito nakon što su peronospora i filoksera uništile vinograde koji su do tada bili glavni izvor prihoda. Unatoč problemima ekonomske naravi, dobro uređena birokracija, zakonodavstvo, kao i sigurna granica dovele su Konavljane u zajednicu s Habsburgovcima.

Čitave Konavle bile su upravno u cavtatskoj preturi koja se dijelila na općine Cavtat, Pridvorje i Pločice (kasnije Gruda). Sve državne institucije nalazile su se u Cavtatu. U početku su načelnici bili isključivo Cavtaćani. Ipak, u sedamdesetim godinama sve više jača konavoski politički duh i na mjesto načelnika do kraja Prvoga svjetskog rata biti će izabrani isključivo Konavljani. U Cavtatu se tada stvara antiaustrijski pokret dubrovačkih Srba-katolika, što cavtatsku političku elitu približava Srbiji, ali ostatak Konavala ostaje čvrsto na poziciji proaustrijske struje. Centar austrijskih Konavljana postala je Gruda koja je umjesto Pločica postala sjedište općine.

Gruda je izgradnjom željeznice i puteva postala važno sjecište u Konavlima, a već se ranije počela razvijati u malo poluurbano naselje. Taj razvoj Gruđani su, kao i ostali Konavljani, vidjeli u austrijskoj vlasti. Posjet Franja Josipa Konavlima 9. svibnja 1875. godine bio je događaj koji niti jedan Konavljanin nije želio propustiti. Uz hrvatske trobojnice i uzvike živio! Konavljani su, na čelu s načelnikom Mejom Magudom, dočekali cara na Debelom Brijegu, s proslavom na Grudi i u Cavtatu. Na pedesetu godišnjicu vladanja 2. prosinca 1898. godine na Grudi je podignuta spomen-ploča kao podsjetnik na dolazak Franja Josipa i carskoga dvora. Na obilježavanje 60. godine vladanja Konavljani su uzvratili posjet caru i u velikom su broju sudjelovali na proslavi u Beču 1908. godine. Povezanost Konavljana i kuće Habsburg očituje se i u posjetu nadvojvode Friedricha 1914. godine, uz koji je organizirano i natjecanje u gađanju ili štucovanju.

Većina Konavljana pozdravila je dolazak austrijske vlasti koje je vidjela kao osloboditelje, a prisni odnosi održali su se sve do pada Monarhije, iako je bilo uspona i padova, najviše zbog ekonomskih problema. Najimućnije konavoske obitelji formirale su političku osovinu oko Grude, od kuda se širila hrvatska i proaustrijska ideja. Dio Konavljana ostao je privržen Austriji i nakon ulaska u novu državnu tvorevinu jer: Nema ti, moj gosparu, nema ti više dobra! Sve smo naše dobro mi izgubili! Austriju moj gosparu!