Nisu samo nimfe i bogovi atribuirali pojedine biljne vrste. U mitološkom svijetu svatko ima svoje biljine, pa i satiri. Satiri su oni nestašni šumski stvorovi koji imaju kozje noge i male rogove na glavi, a muško tijelo. Poznati kao pratitelji Dioniza, boga vina i Pana, boga pastira, skakali su po šumama i proplancima i dosađivali nimfama, vilama, ženama, djevojkama, dječacima, svima s kojima su se vidjeli razuzdani. Oni su ljubitelji glazbe, plesa i bezbrige. Koliko su dugovječni donosi i dubrovačka renesansna književnost gdje ih autori spominju među vilama i po našem kraju.
Plinije (23. –79. g.) je prvi povezao vrijesak sa satirima, najvjerojatnije jer se smatralo da satiri žive na mjestima gdje raste vrijesak. Vjerovalo se i u njegove afrodizijačke vrijednosti pa se narav satirsku povezivalo s moćima vrijeska.
Primorski vrijesak ili ćubar (lat. Saturea montana) grmovita je mala biljka iz porodice usnjača (Lamiaceae). On je trajni odrvenjeli grmić do 35 cm visine. Iz drvenastog dijela svakog proljeća stare odrvenjele grančice zamjenjuju guste mladice koje izbijaju.
Podanak je razgranat i snažan, a stabljika drvenasta, uspravna i dlakava. Na njoj se razvijaju uglavnom sjedeći listići koji su glatki, šiljasti i kožasti. Postavljeni su nasuprotno po dva. U pazušcima listova razvijaju se cvjetovi. Građeni su od bijelog vjenčića s dvije usne, gornja je okrugla, a donja je duguljasta s malim ljubičastim mrljicama. Cvjetna čaška je dlakava. Cvjetovi se razvijaju od kraja srpnja do kraja listopada. Opojno miriše jer je cijela biljka puna eteričnog ulja. Nakon ljetne pauze, kod nas je poznata kao najaromatičniji navještaj jeseni.
U Konavlima se rasprostire i po Konavoskim brdima i po primorju gdje ga je više u kamenjaru i suhozidinama. Stanište dijeli s kaduljom, žalfijom, s razlikom što kadulja počinje cvasti pokraj mora, a završi u brdima, dok vrijesak počne na visini, a najkasnije cvjeta uz more. Prvi cvjetovi javljaju se već krajem srpnja ili prvih dana kolovoza. Sveukupno cvatnja traje oko mjesec dana.
Za vrijesak kažu da je najbolja pčelinja paša, svakako je najbolja pčelinja paša u jesen. Pčele ga obožavaju, med je kvalitetan i na najduže vrijeme odgodi kristalizaciju pa na njemu pčele najradije i najbolje prezime. Međutim, vrijesak neredovito cvjeta pa nije ujednačeno njegovo medonosno svojstvo. Nije posve jasno zašto nekad ne cvjeta, što mu odgovara, a što ne. Pčelari su selili svoje pčele u potrazi za vrijeskom kilometrima daleko, a nisu znali predvidjeti količinu cvatnje ove biljke. Ako je kiše za vrijeme ljeta bude bujan, pa ga kasnoljetna i najmanja suša sprži, ako pak nema kiše uopće, ostane malen s vrlo oskudnom cvatnjom. Najpogodnije je ako kiša padne iza Gospe, pred cvatnju, ali to nije uvijek tako. U pčelarskim krugovima bilježe se medonosne godine gotovo od početka prošlog stoljeća i do sada su zabilježene najbolje one 1951. i 1963. godine. Intervali između dobrih medenja su dugi, otprilike po desetak godina, tako da pčelarima ostaje zadovoljiti se s onim što priroda ponudi.
Osim za med, vrijesak se obilato koristio kao začin hrani, pa je tako u vremenima kad je papar bio nedostupan uspješno zamjenjivao crni papar. Donosio je olakšanje nakon uboda pčele ili ose na način da bi se grančicom utrljalo mjesto uboda nakon čega bi se osjetilo znatno olakšanje.
Čaj od vrijeska pio se kao lijek prilikom infekcija mokraćnih putova, protiv upale mjehura, za pospješivanje mokrenja i znojenja, a djeci se davao protiv glista. Dalje nalazimo da je dobar za pomoć oboljelima od reume, kako pomaže prilikom izbacivanja bubrežnih kamenaca i čisti krv. Umiruje živce, djeluje kao afrodizijak te povoljno djeluje kod plućnih bolesti. Njegovo eterično ulje snažnog je antibakterijskog djelovanja, a koristi se kod infekcija kože i kod liječenja gljivičnih infekcija. Od njega se radi mast koju se koristi za pomoć kod artritičnih zglobova. Protiv bolova se koristi tinktura od vrijeska, ili na selu poznata rakija s vrijeskom.
Ovaj vrijesak, za razliku od ružičastog koji obilato oboji sve naše padine, ima ogromnu upotrebu u narodu i ne samo kod nas, već na čitavom Mediteranu. Tome u prilog ide drugo razumijevanje vrijeskovog latinskog naziva saturea etimološki nas dovodi do turske riječi sater, hebrejske za’atar i arapske az-za’tar, a sve u značenju aromatične, začinske biljke.