Saznaj tajnu ljubavi, riješit ćeš tajnu smrti i vjerovat da je život vječan.

Mauzolej obitelji Račić, remek-djelo kipara Ivana Meštrovića, skrovitu poruku, odnosno ključ čitanja i razumijevanja svog ikonografskog programa krije daleko od dosega pogleda, na zvonu. Rečenica koju je kipar zamislio da kontinuira ispod plitkih reljefa s prikazom Navještenja, Oplakivanja i Uskrsnuća, izuzetne linearne stilizacije, posljednja je poruka dragoj prijateljici Mariji Račić, udatoj Banac – Saznaj tajnu ljubavi, riješit ćeš tajnu smrti i vjerovat da je život vječan.

Poseban odnos, o kojemu će Meštrović pisati i u svom kriptiranom autobiografskom romanu Vatra i opekline, ali također odnos o čijoj prirodi dosta možemo saznati i iz pisama Meštrovićeve tadašnje supruge Ruže Klein, upućene Mariji Banac, rezultirat će spomenikom za vječnost. Marija je bila udata za očevog suradnika Boža Banca, a živjeli su u Londonu i Parizu s povremenim boravcima na francuskoj i talijanskoj obali. Ivan Meštrović sa suprugom Ružom od 1911. godine živio je u Rimu. Upravo će se tamo, početkom 1913. godine upoznati obitelji Meštrović i Banac. Već u travnju 1913. godine Marija iz Londona piše Ruži:

Ne znate kako rado spominjem naš kratki ali za nas nezaboravni boravak u Rimu, ali vjerujte mi njesam nikad nigđe u mom životu prijateljstvo sklopila, prijatelje zavolila kako ovaj put u Rimu i to samih 10 dana.

Ivan Meštrović tada će napraviti prvi portret Marije Račić Banac, a kasnije će je opisati riječima:

U javnosti i pred svijetom pokazivala se kao zadovoljna žena, pa je to među njezinim znancima još više pridonosilo dojmu o njezinoj otmjenosti ne samo u držanju nego i značaju. Inače je imala i ona mnogo razloga da bude nezadovoljna. Taj prvi Marijin portret ostavit će sliku otmjene, ali sjetne žene. Kad je Meštrović pripremao izložbu u Victoria and Albert Museum u Londonu, često je bio gost na večerama kod obitelji Banac, zajedno s Antom Trumbićem i Hinkom Hinkovićem, čija je politička uvjerenja i sam dijelio. Iste te 1915. godine napravit će još jedan Marijin portret, što će povećati kolekciju Meštrovićevih skulptura u posjedu obitelji Banac.

Druženje je bilo vrlo intenzivno, ali nikad nije prelazilo granicu isključivo prijateljskog odnosa. Sudeći prema Meštrovićevim interpretacijama tog odnosa u romanu Vatra i opekline, dostojnim neke meksičke sapunice, Ruža je Mariju zamolila da joj pomogne odvratiti supruga od zanimljive Čehinje Ružene Zatkove, avangardne umjetnice iz Marinettijevog futurističkog kruga. Iako udana za ruskog diplomata Khwoshinskog, brak je funkcionirao samo na simboličkoj razini, a Ruža je u Meštrovićevoj pretjeranoj fiksaciji na Ruženu osjećala prijetnju. Meštrović će zapisati:

Unatoč urođenoj ljubomori sad ga je vlastita supruga počela animirati i uporno vući u društvo ljepih žena, čak želeći da se Meštar za neku od njih zagrije ne bi li zaboravio onu ‘fatalnu’ ženu. Kad se odlučila za ovakvu promjenu taktike, Meštrova žena nije mogla a da tu svoju odluku ne povjeri jednoj zemljakinji s kojom se sprijateljila i odmah joj otkrila sve svoje muke. To je tu damu toliko ganulo te je pristala na igru nesretne žene koja se odlučila muževljeve ljubavne jade liječiti novim ljubavnim napitkom. Dama se malo čudilo, ali je pristala na ovu igru skrivača u kojoj je kipar unaprijed bio osuđen da bude glina u vještim ženskim rukama. Tako ga je, a da on o tome nije imao pojma, poticala na bezazleno, i zapravo strogo kontrolirano udvaranje. Meštar nije zamijetio ovu novu strategiju, pa je i sam počeo udvarati ženi koju mu je odabrala vlastita supruga, kako iz namjere da svoju suprugu da nije težak bolesnik ljuvene boljke ali i zbog sebe sama, da doista prestane neprekidno misliti o Ruženi.

Kakva god istina bila, činjenica je da su obje žene iz ove Meštrovićeve crtice, i Marija i Ružena, tragično skončale svoje mlade živote, u svega nekoliko godina razlike.

Marija Banac zarazila se i umrla 1918. godine, krenuvši u Rim na vjenčanje brata Edija. Nažalost, ista sudbina će zateći i Edija i njegovu zaručnicu. Tugom shrvana majka Mare, proživjet će još nekoliko mjeseci, dovoljno da osnuje Zakladu i imenuje upravitelja, koji će, zajedno s Božom Bancem, voditi poslove oko izgradnje obiteljske grobnice, a koju su, prema Marijinoj želji, povjerili Ivanu Meštroviću. Ružena Zatkova umrla je u Švicarskoj 1923. godine od tuberkuloze.

Mauzolej je na neki način, kroz brojne reljefe krilatih anđela, kakve je slične Meštrović, prema njegovim riječima, vidio kod Ružene, posveta i ovoj umjetnici.