Koliko dugo vjerovanja i predaja ostaju u narodu svjedoči nam grobljanska crkva sv. Jakova u Višnjićima. Danas je crkva gotovo nepoznata van granica sela Đurinići, gotovo je bez pristupa, ruševna i zarasla u šumu. Međutim u kazivanjima i predaji još joj se može ući u trag.
Crkva je smještena 10 minuta hoda istočno od zadnjih kuća u Gornjim Đurinićima, potpuno izolirana od ostatka sela. Nalazi se na starom putu koji je vodio prema Herceg Novom i koji je stanovnicima još uvijek poznat kao komunikacija koju su koristili za odlaske na placu u takozvani Varoš. Smještena je na padinama brežuljka ispod vale Kolača, a nalazi se točno nasuprot današnjih kuća obitelji Kandić, na uzvisini od 50-ak metara.
Crkva najvjerojatnije postoji već 1591. godine jer se u Đurinićima te iste godine spominju dva bratstva: Đurinići i Višnjići. Naime, opstojnost nekog bratstva zagarantirana je postojanjem grobljanske crkve, toposa s kojega će se vršiti bogoslužja i pod čijim će titularom bratstvo služiti svoje bližnje u svim obvezama grobne kapele. U Đurinićima i Višnjićima ne spominju se imena bratovština, no za pretpostaviti je da se u Đurinićima misli na bratstvo i crkvu sv. Križa dok je u Višnjićima to sv. Joakim odnosno Jakov.
Podatak o napuštanju crkve možemo preciznije definirati. 1806. godine provalom rusko-crnogorske vojske crkva je spaljena i više se nikad nije obnavljala. Višnjićani nakon 1806. godine kao glavnu seosku crkvu počinju koristiti crkvu Gospe od Crna koju im, prema predaji, ustupaju Vitaljani. Razlog u odustajanju od obnavljanja crkve možemo protumačiti smještajem sela Višnjića. Naime, smješteni su neposredno uz granicu, što u vremenima kriza pogoduje brojnim pljačkaškim pohodima i paležima iz susjedstva.
Veći broj primjera pljački i razbojstava te o samom životu na granici spominje Vesna Miović-Perić u svom radu Na razmeđu. Tako se 1796. godine spominje da će selo propasti ako ih ne bude imao tko braniti jer je tadašnje selo pretežno inokosno. Straže koje se postavljaju na granici ne mogu se pokriti iz malog broja kuća. Koliko su česta bila razbojstva u pograničnim selima i koliko je bio zahtjevan život uz granicu navodi nas još jedan podatak iz knjige. Naime u razdoblju od 1793. do 1800. godine iz pograničnih sela pokradeno je ukupno 4 063 grla stoke, što je iznosilo trećinu stočnog fonda Konavala tog doba, a među najpokradenijim selima našli su se i Višnjići.
Budući da se težište stanovanja ovoga područja nakon razbojstava 1808. prebacuje na donji dio Višnjića, crkva sv. Jakova ostaje izolirana i nepraktična za održavanje liturgijskih slavlja i ukopa. Ovome u prilog idu i podatci o smanjivanju broja kuća u gornjem dijelu Višnjića. 1673. godine gornji dio Višnjića broji 11 kuća, 1832. godine 3 kuće, dok je 1882. samo 1 kuća, Anić.
Uoči Drugog svjetskog rata u planu je bila obnova crkve. Sredstva je osigurala jedna obitelj iz Molunta uz pomoć sumještana iz Đurinića i Višnjića. Na područje pored crkve dovezen je veći broj krovnih kupa i pržina te su tada najvjerojatnije napravljene i rupe za klak koje su i danas vidljive uz ruševine crkve, no budući da je započeo Drugi svjetski rat, planovi su se promijenili.
Zapisa o crkvi, u narodu poznatoj kao Aćimovica, bilo je jako malo. U prvim zapisima o crkvi do 20. stoljeća se ne nailazi na spomen crkve sv. Joakima već sv. Jakova. No u narodu je crkva još uvijek poznata pod nazivom sv. Joakim (izvedenica Aćim). Najvjerojatnije je titular preimenovan za vrijeme Dubrovačke Republike.
Ostala je poznata kao Aćimovica zbog dobro poznatog narodnog svojstva teškog prihvaćanja nove vlasti i usvajanja tuđega. Brojni su primjeri gdje se zadržavanjem starijeg naziva prkosi novopridošlicama te se zadržavanje starijeg naziva nastavlja i na sljedeće generacije.
Dubrovčani mudro biraju nove svece za titulare postojećih crkvi, što možemo vidjeti iz primjera crkve sv. Vrača u Račevu polju. Sv. Vrači su svetci liječnici, a za novo su ime izabrani sv. Kuzma i Damjan, također liječnici. S druge strane, sv. Joakim i sv. Jakov nemaju puno zajedničkog osim sličnosti imena, no česti su primjeri u Hrvatskoj gdje se titulari mijenjaju baš na tom principu. Jedan od takvih primjera je sv. Petar koji često zamjenjuje slavensko svetište boga Peruna (Petruna).
Zanimljiva je i činjenica da su dani štovanja svetaca kalendarski odmaknuti svega jedan dan. Naime, sv. Joakim se štuje 26. srpnja, a sv. Jakov 25. srpnja što bi moglo navesti na jedan od razloga mijenjanja titulara sa sv. Joakima na sv. Jakova. Ovaj razlog mijenjanja uvelike bi potvrdio običajnu vrijednost koja se integrirala u tadašnje stanovništvo sela Višnjići, no uvođenje dana štovanja svetaca, barem u slučaju sv. Joakima prilično je kasnije od pretpostavljene uspostave i izgradnje crkve.
Danas je crkvica u svojim materijalnim ostatcima spomen nekog davnog života, a i spomenik životu na samoj granici Dubrovačke Republike prema istoku.