U dubinama špilja i jama nema svjetla, a temperatura i strujanje zraka su nepromjenjivi, mogu biti narušeni jedino polaganim kapanjem poniruće vode ili neznatnim strujanjem zraka koji ju povezuje kroz otvor s vanjskim svijetom. U dubinama špilja i jama nema biljaka koje zahtijevaju sunčevu svjetlost, ali ima života. Tolika je količina života sazdana u rupama zemaljske kore da su u Hrvatskoj špilje i jame dom za više od 40 % hrvatskih endemskih životinjskih vrsta.
Evolucijom planeta Zemlje špilje i jame ostale su zatvorene cjeline, izdvojene od ostatka svijeta, donekle netaknute ljudskom rukom. Prvi su ljudi za svoje domove iskorištavali prirodni zaklon koji pruža špilja, ne koristeći dublje njenu tamnu utrobu što je omogućilo špiljskoj fauni da razvije univerzum za sebe. Tisućama godina odcijepljene od sunčeve svjetlosti, ljudi, velikih životinja i biljaka, špiljske životinje prilagodile su se danim uvjetima života i stvorile svoj trajni dom.
U domu u kojem nema svjetlosti, a gotovo sva hrana dolazi iz ponornica i voda koje se cijede niz stjenke špilja, najčešće u kišnim razdobljima, prave špiljske životinje su u jako oskudnim uvjetima prilagodile svoja tijela takvom načinu života. S vremenom su izgubile organ vida nadomješten poboljšanjem ostalih osjetila, usporile metabolizam da bi povećale dugovječnost, smanjile stupanj reprodukcije i agresivnosti za potrebe opstanka vrste te na mnoge druge načine evoluirale. Bez svjetlosti su izgubile i pigment te postale prozirne, na oko gotovo bijele što je još jedan prepoznatljivi znak prave špiljske životinje. Osim šišmiša koji često obitavaju na ulazima u špilje, one prave špiljske životinje, koje ne zalaze u čovjekov svijet, vrlo su malih dimenzija te su na prvi pogled teško uočljive i često zanemarene. Iznimka je čovječja ribica koja može narasti do 35 cm duljine.
Hrvatske špilje i jame, osim životinjskog svijeta, čuvaju polovicu zaliha pitke vode Hrvatske. U Konavlima gotovo u svakom selu nalazi se neka jama ili špilja, poznata lokalnim starosjediocima. Do sada je sustavno obrađeno njih 20-ak, no ta brojka u realnosti sigurno prelazi troznamenkasti broj. Najpoznatije i najdokumentiranije špilje su one koje su u jednom trenutku pretvorene u turističke objekte kao što su špilja Šipun i Đurovića špilja.
Špilja Šipun, zaštićeni geomorfološki spomenik prirode od 1963. godine, smještena je na sjeveroistočnom dijelu poluotoka Rat u Cavtatu. U špilji se nalazi preko 100 životinjskih vrsta od čega se 40 ubraja u prave špiljske vrste među kojima su većina endemi. U njoj žive puževi, pauci, lažištipavci, veslonošci, kornjaši i mnoge druge špiljske životinjice, a kako doznajemo iz lokalne predaje u doba starih Rimljana u njoj je boravila strašna neman Boa koja je terorizirala okolno stanovništvo, dok ju nije porazio sv. Ilar. Danas je među najvećim nemanima koje obitavaju u špilji endemska vrsta čudesni šipunski lažištipavac (lat. Chthonius C. magnificus). Lažištipavci podsjećaju na štipavce, osim što nemaju otrovnu bodlju na zatku, ali svejedno love plijen tako da ga uhvate kliještima i usmrte otrovom. Dimenzija su od 2,5 do 7,5 mm.
Đurovića špilja nalazi se tik ispod piste Zračne luke te se u nju ulazi kroz zgradu aerodroma. Prije izgradnje Zračne luke, do 1960-ih špilja je imala mali otvor koji ju je povezivao s vanjskim svijetom, a uz sami ulaz živjele su kolonije šišmiša. Budući da špilja više nema otvor prema prirodi, nema ni šišmiša. U špilji su se prilikom istraživanja 2005. godine nalazile 42 svojte od kojih je bilo 8 endema Dubrovačko-neretvanske županije. U špilji je tako zabilježen Siro silhavy, endem iz porodice Sironidae. Radi se o malom lažipauku, još jednom strašnom predatoru konavoskih špilja.
Dobro je pitanje je li stanje u Đurovića špilji još uvijek nepromijenjeno budući da je špilja od 2008. godine pretvorena u osvijetljeni turistički objekt, a aerodrom se proširio i povećao svoj promet te time i trenje okolne zemlje. Naime, istraživači su već 2005. godine primijetili kako nedostaje 9 svojti koje su opisali njihovi prethodnici, a količina tada pronađenih svojti uvelike je smanjena.
Posjetom u navedene špilje možete se diviti geomorfologiji i ljepoti unutrašnjosti zemlje, ali životinjski je svijet smanjen ljudskom intervencijom. Nažalost, i mnoge druge jame Konavala ugrozila je ljudska aktivnost. Ne poznavajući blago podzemlja Konavljani su ih nerijetko koristili kao deponije otpada. Samo one koje su nosile imena vilinskog svijeta, kao na primjer Vilina jama, Vilina kamara ili Vilina kuća ostajale su za povremene izlete hrabrih i u njih se nije bacalo smeće.