Mijat Sabljar, zanimljiva i važna osoba hrvatske muzeologije i muzeografije, znameniti sakupljač i opisivač spomeničke baštine diljem Hrvatske, rođen je 1790. godine u Dubici. Nakon završene vojne akademije u Bečkome Novom Mjestu, vojnu karijeru započinje u napoleonskim ratovima. Nakon Bečkog sporazuma zatiče se na području tzv. Ilirskih pokrajina koje je okupirala francuska vlast. ž
Godine 1813. sa svojim se bataljunom vraća pod austrijsko zapovjedništvo i ratuje u Italiji, a u Dubrovniku kao potporučnik banske pukovnije služi 1814. godine. Nakon toga je u službi na Kordunu, a 1819. godine u okolici Trsta gdje provodi geodetska snimanja. Budući da se oduvijek zanimao za starine i arhitekturu, samouk na tom polju, svojim zavidnim znanjem brzo stječe ugled među kolegama, a tijekom školovanja dobro je savladao i prostoručno crtanje kao i crtanje terena. Položio je i ispit iz graditeljstva te ga od 1827. nalazimo na mjestu građevinskog kapetana u vojno-građevinskoj jedinici Ličke pukovnije.
Nakon što je umirovljen u pedesetoj godini života, započinje najzanimljivije i nama najinteresantnije razdoblje njegovog djelovanja, ono muzeološko. Zanimaju ga različite stvari, od pčelarstva u Dubrovačkoj Republici preko uzgoja ovaca i ovčje vune, opisa sjemenke pamuka, imena trsja u Hrvatskom primorju, zoologije, numizmatike, gospodarstva Vojne krajine do prvog prijedloga muzejske mreže za Hrvatsku i Slavoniju.
Izuzetno je dragocjena i vizualno atraktivna građa koju je ostavio, s preciznim crtežima i detaljnim opisima, te je ona danas vrijedan izvor za proučavanje spomeničke baštine. Često je zapisivao i narodne običaje i izreke, brojne biljne vrste te njihova narodna imena kao i ljekovita svojstva. Utoliko je zanimljiv i Novi ilirski herbar gdje je, zajedno s prof. Kajetanom Petterom i dr. Hugom Klinggraffom, sakupio oko 1 600 biljnih vrsta.
Godine 1842. Mijat Sabljar postao je kustos Museum Nugent, muzeja Lavala Nugenta na Trsatu koji je priča sama za sebe. Koliko se točno zadržao na tom mjestu teško je precizno utvrditi, neki izvori govore vrlo kratko, dok drugi navode da je na Trsatu bio sve do 1848. godine. Nakon toga preselio se u Zagreb. Aktivno se zauzimao za osnivanje Narodnog muzeja, a svojim je djelovanjem i poklonjenim predmetima među utemeljiteljima arheološke, numizmatičke, zoološke, dendrološke, mineraloške, sfragističke, ali i mnogih drugih zbirki.
Zemaljska je vlada 1852. godine omogućila Sabljaru da putuje po Vojnoj krajini, Hrvatskom primorju i Dalmaciji kako bi istraživao spomeničku baštinu te za knjižnicu i muzej prikupljao vrijedne knjige, rukopise i predmete. Tako je par godina dva velika putovanja Mijat Sabljar proveo istražujući dijelove Hrvatske. Nama će biti zanimljivo njegovo drugo putovanje po Dalmaciji kada je, u proljeće 1854. godine, obišao Cavtat i ostatak Konavala.
Zahvaljujući preporuci odnosno zapovijedi bana Josipa Jelačića da se Sabljaru pomogne u njegovom poslu, kao i istom zamolbom biskupa Toma Jedrlinića lokalnim župnicima za dubrovačko područje, terenska istraživanja bila su mu uvelike olakšana. Iza sebe je ostavio zapise u 41 putnoj bilježnici gdje donosi crteže i opise brojnih spomenika. Tako bilješke o Konavlima nalazimo u jednoj bilježnici zajedno sa bokokotorskim spomenicima. Posebno zanimanje iskazao je za srednjovjekovne nadgrobne ploče i stećke, pa tako i u Konavlima na nekoliko mjesta bilježi njihove ostatke. Obilazi Cavtat, Brotnice, Uskoplje, Gabrile, Pridvorje, Grudu, Popoviće, Čilipe i Močiće. Sabljar bilježi i tlocrt crkve sv. Dimitrija u Gabrilima, ali i, što je zanimljivo, donosi popise crkvenih inventara. Svaku sliku pomno opisuje.
U cavtatskom franjevačkom samostanu, među ostalim djelima, ovako opisuje oltarnu sliku koju je 1494. godine naslikao Božidar Vlatković:
Slika na velikom oltaru dvostruka. Na velikoi sliki je u drugom okviru slika S. Marie koja drži desno Isusa. Dolje drže dva mlada svetca klečeci vrpcu s napisom: REGINA CELI LETARE ALELVIA RVIANERO ISTI PORTARE AL’B S. Maria i Isus imaju srebrene krune, i pod vratom srebrom, biserom i diamantnim križom urešeno. Slabo djelo. Ova je slika sama amo došla! I god. 1806 svakog crnogorca koji se knjoj približio, od se turnula.
Neizmjeran je Sabljarev doprinos poznavanju hrvatske kulturne baštine, a njegova promišljanja o vrijednosti i potrebi njenog očuvanja primjenjiva su i danas:
Nije moja nakana, da se stavim kao obći učitelj za sačuvanje starinah i umietnosti, nego mi je žao kad vidim kako se u mojoj domovini velike znamenitosti i dragocienosti namjesto, da se za buduća vremena bolje sačuvaju upravo kao hotimice kvare i uništuju. Stoga ne želim ovimi opaskami nikoga uvriediti, nego samo obćinstvo na bolje sačuvanje takovih stvarih i na bolju pažnju pozorno učiniti kod novih djelah.
Mijat Sabljar umro je u Zagrebu 1865. godine.