Na vrhu strašne Kitež-planine bilo je jezerce i u njemu otok pun cvijeća i plodova, baš kao mitski Avalon. Jezerce je brazdom bilo odvojeno od strašnih bića planine: ognjenog zmaja, medvjeda i sedam Zatočnica, zlih vila. Na taj otok nesrećom je pristigla sirota Rutvica nakon što se iznad jezera oslobodila iz kljuna strašnog orla, upala u jezero i spasila. Bratac Jaglenac, koji je nakon smrti roditelja imao samo nju, odlazi u potragu za sestricom.
Kroz strašnu Kitež planinu sva zla koja su mu namijenjena odbija svojim neiskvarenim srcem i bićem koje ne prepoznaje zlo. Baš kao utjelovljenje onoga najboljeg i čistog. Kad se sastao sa sestricom, neko vrijeme su živjeli u obilju i bezbrižnosti otoka na vrhu planine, ali sa stalnom željom da se vrate u svoj dom. Rutvica se brinula za brata, mislila o budućnosti i nikad se nije dala iskušati od zlih pohlepnih vila koje su joj za zlatni pojas obećavale pomoći.
Zašto je Ivana Brlić Mažuranić u svojoj bajci Brat Jaglenac i sestra Rutvica ovu hrabru i brižnu djevojčicu nazvala Rutvica? Zašto ju nije nazvala Ljubicom ili Jagodom ili pak Ivom? Zašto je u rutvici baš vidjela sve što treba imati sestra solarnog utjelovljenja najčistijeg? Ona koja je svom budućem pokazala da sablja nije samo za rat i obdarila ga snagom da kroz planinu prođe s njom i bratom bez straha, dok su seljaci na dočeku pred njih bacali neven i ljekoviti bosiljak?
Rutvicu je oženio veliki hrabri knežak kojega je naučila da se kroz planinu može s kandilom, a da sablja služi i za kosit livade, za tesat grede i obore. Ona je ta koja je zle vile okamenila, digla im moć protiv čovjeka i zbog koje nema više hudoba po svijetu. Kad je Ivana pisala ovu bajku, rutvica je bila pravo utjelovljenje ove junakinje. Dobro raširena po čitavom Balkanskom poluotoku, odakle i potječe vrlo rano je upoznata kao snažno i hrabro ljekovito sredstvo, toliko snažno da se nije za igrati. Upravo zbog svoje snage danas se gotovo nikako ne upotrebljava. Prošla su vremena kada su se njome kitili da bi se obranili od vještica i kad se njome blagoslivljalo umačući je u svetu vodu.
Ruta, rutvica, smrdljiva rutvica, smaragd i latinski, Ruta graveolens, samonikla je, ali nalazimo je često u sastavu vrtova. Ljudi su je zbog njenih moći presađivali u svoje vrtove, Avalone u kojima lijepo živi, ali nakon nekog vremena ipak nestane i potrebno ju je nadomještati. Naraste kao manji grm do metra visine, višegodišnja je biljka zelenoplavih listova koji nalikuju na izdužene žablje krake. Donji su na peteljkama, a gornji su sjedeći. Cvjetovi su žuto-zeleni, dvospolni, skupljeni u cvatovima, a ima ih sa četiri i s pet latica.
Kod nas cvate od svibnja do srpnja, a na kontinentu mjesec kasnije. Plod je goli smeđi tobolac u kojemu su sjemenke. Ruta se koristi kao začin u kuhanju, za aromatiziranje octa, obavezan je sastav rakije travarice, a ljekovita svojstva ove biljke zaista su značajna. Liječi glavobolje i umorne oči, visoki tlak i oslabljene krvne žile, koristi se za bolju probavu, kod menstrualnih bolova, a izvana kod artritisa i gihta. U Konavlima se koristila kao čaj protiv uzlupanog srca, koji je i otvarao apetit: Ruta se kuhala da otvori apetit pa bi pili s medom.
No, najviše se žvakala protiv glista: Ništa neugodnije nije od žvakanja lišća rute u proljeće jer joj lišće smrdi ko kuga. Mati bi nam dala, morali smo žvakat i onda bi se riješili glista…
Sadili bi je i na početak vrta ili uz kuću, da tjera mačke od rasadnika. Da, ruta smrdi jako dok je sama, ali od nje mirišu jela, aromatizira se osto, rakija je odlična. Ona je brižna kao Ivanina Rutvica, uvijek brine, pa je samu do smrada dotjeraju brige, a Jaglenca, Relju i pomajku napravi najboljima što mogu biti. I Egipćanima i Grcima i Rimljanima sveta je biljka. Čaj od rute i oleandra pio se kao snažan protuotrov kod ugriza zmija otrovnica, a Indijci su ju čak sadili uz kuće da potjera zmije.
Bila je ona europski pandan sirijskoj ruti koja je jedan od sigurnih sastojaka indijske some ili zoroasterske haome, čarobnih napitaka kojima su se u transu izvodili rituali. Zna se čak da je korištena i u obredima mitraizma. U Aziji će se sirijska ruta naći kao dodatak sredstvima za pušenje, a u Africi plod naše rute kao dodatak kavama.
Leonardo i brojni drugi slikari koristili su je jer se vjerovalo da poboljšava vid, a osušenom rutom posipali su se podovi kuća kako bi se otjerala kuga.
Koliko je po Europi važna govore brojne slavenske pjesme, proza i poezija. Spominje je Ofelija u Hamletu lijepim engleskim imenom herb of grace, kako se i danas naziva u engleskom jeziku. Dovoljno vam je jako malo ove biljke jer je nevjerojatno jaka. Čaj se radi tako da se samo četvrtina čajne žličice suhog lišća stavi na litru vode. Sve iznad je opasno jer je u velikoj količini otrovna. Prvi znak predoziranja smetnje su u crijevima, slinjenje i oticanje jezika. Ruta se bere prije cvjetanja, ali kako je jako fototoksična jer joj brat
Jeglenac daje solarnu moć, moguće da će vam na rukama ostaviti opekline prilikom branja. Kad je berete ili joj se prije obratite za pomoć i pristojno zamolite njeno lišće, ili je iznenadite rukavicama.
Na našu sreću veliki orao iz bajke nije uspio odnijeti Rutvicu preko planine, planine su spašene od hudoba i zlih bića, ruta je još uz nas, a Ivana Brlić Mažuranić sačuvala nam je znanje o biljci u onom sad već zaboravljenom znanju mudrijih predaka.
Za više:
http://baza.ivaninakucabajke.hr/hr/indeks/bajka/bratac-jaglenac-i-sestrica-rutvica/