Prema grčkoj mitologiji, Asklepije (grč. Ἀσϰληπıός, Asklēpiós) je sin boga Apolona i smrtnice Koronide. Kako to obično i biva u grčkoj mitologiji, početak Asklepijeve mitske priče bio je težak i mukotrpan. Naime, Koronida nije bila vjerna svom božanskom ljubavniku koji se ražestio kad je saznao istinu te ju je ubio ne znajući da je trudna s njegovim sinom. Iz mrtva tijela Koronide izvadio je bebu Asklepija i dao ga na brigu kentauru Hironu, začetniku botanike i farmacije koji je bio poznat po svom vještom odgoju polubogova poput Ahileja, Herakla i Tezeja.
Zahvaljujući svojim božanskim korijenima i dobrom odgoju, Asklepije je izrastao u najvještijeg liječnika svijeta. Toliko je bio vješt da je mogao ozdraviti i umrle, što nije odgovaralo Hadu, bogu podzemlja. Tako se jednog dana Asklepije umiješao u božansku prepirku odlučivši oživjeti palog junaka, što je ražestilo vrhovnog boga Zeusa koji je već dobivao pritužbe od Hada. Pogodio ga je svojom munjom, no Asklepije nije preminuo već se pretvorio u božanstvo.
Smatra se da je štovanje boga Asklepija započelo u 4. st. pr. Kr. u staroj Grčkoj. Od dvjestotinjak svetišta koja su se s vremenom proširila starom Grčkom najglasovitije je bilo svetište Epidaur na Peloponeskom poluotoku. Osim hrama posvećenog božanstvu, svetište se sastojalo od mnogo pomoćnih zgrada koje su pospješivale zdravlje pacijenata.
Liječenje je uključivalo tjelovježbu, dijetu, zabavu, učenje, snove i zmije. Kao što je poznato, Asklepije se uvijek prikazivao kao stariji bradati čovjek sa štapom oko kojeg se omotava zmija, simbol koji se i danas zadržao u zdravstvu. U staroj Grčkoj zmija je, između ostaloga, predstavljala simbol ponovnog rođenja, plodnosti, zdravlja i mudrosti. Tako su u Asklepijevim centrima zmije slobodno puzale po podovima spavaonica gdje su se nalazili pacijenti, ali ne bilo koje zmije, već one koje nisu bile otrovne, a najpoznatija među njima je Eskulapova zmija (lat. Zamenis longissimus), u nas bolje poznata kao bjelica.
U Asklepijeve centre dolazilo se po izlječenje. Tako Marko Julije Apela oko 150. godine navodi kako je imao probavne poteškoće, ali je uspješno izliječen u Asklepijevom centru u Epidauru. Osim dijete i kupanja, koja su uključivala terapiju glinom i vinom, ozdravljenje je uključivalo trčanje, hodanje i učenje u knjižnici svetišta. Knjižnica i učenje proizvele su glavobolju pa se taj posljednji dio izbacio.
Kult se štovao i u Rimu, gdje je bog liječništva bio poznatiji kao Eskulap (Aesculapius). Navodno je došao u Rim 291. g. pr. Kr. kada je gradom harala kuga, naravno, potisnuta voljom Eskulapa.
Kult boga Eskulapa u Konavle dolazi najvjerojatnije s Rimskim Carstvom. Od materijalnih ostataka koji svjedoče o njegovu postojanju u našem Epidauru ostale su svega 3 geme, od kojih je na dvjema urezan Eskulap s Higijejom, božicom zdravlja. Geme je opisao, ali i odnio poznati engleski istraživač Sir Arthur Evans krajem 19. stoljeća.
Knežev dvor u Dubrovniku
Francesco Maria Appendini (1768. – 1837.), jedan od prvih hrvatskih biografa i jezikoslovaca, spominje kako je krajem 18. stoljeća posjetio špilju Jezero sa sjeverne strane Sniježnice u kojoj se gnijezdila Eskulapova zmija. Danas je špilja poznatija pod imenom Eskulapova špilja. U kišnim razdobljima u špilji se akumulira veliko jezero, bistre, hladne vode što je bio preduvjet za svaki Eskulapov centar.
Iako su materijalni ostatci Eskulapova kulta vrlo oskudni, u Konavlima i okolici ostalo je snažno sjećanje na boga liječništva što dodatno potvrđuje golemo bogatstvo ljekovitih samoniklih biljaka.
Budući da je medicina bila važna sastavnica društvene strukture i razvoja u Dubrovačkoj Republici, a sama Republika je korijene svog osnutka tražila u antičkom Epidauru, današnjem Cavtatu, kao znak te povezanosti na jednom od sedam kapitela Kneževa dvora nalazi se prikaz Eskulapa s latinskim natpisom koji spominje i ovo porijeklo Eskulapa:
Onaj što jedini nađe očeve nebeske dare
Apolova umijeća, pet stoljeća skrivena,
Pouči koja trava za koju svrhu vrijedi,
Reljefom prikazana tu je, Eskulap, slava naša,
Rođen u Dubrovniku; mudrost starih otaca
Zahvalna htjede među bogove ga upisat,
Njega koji nada sve ljudske je vrijedan hvale,
Koji ko gotovo nitko koristan bješe svijetu.
Knežev dvor u Dubrovniku
Dubrovački Eskulap svoj đardin još uvijek ima u Konavlima, svoju vodu u Sniježnici, a njegove bjelice pasu oko konavoskih štapa.